Marica Stanković Velika Sestra i Majka naša Marija
Ja imam Majku! Imam Majku,
koja ublužuje nevolje i tjeskobe moje duše.
Koja liječi skepsu i očaj! Depresije i bolove!
Koja blaži nemir, briše suze i razgoni tamu i mrak.
Imam Majku, koja mi je pomogla da siđem
u ribnjak ozdravljenja i milosti, i koja neprestano
diže svoje dobre ruke pred prijestoljem Sina,
da bi taj život milosti bio u meni
uvijek neprekinut, aktivan i jak.
Jest, ja nisam sama!
Ja imam Majku!
Majka Božja, Majka Kristova i moja je Majka.
(20. 12. 1953.)
Čovjek, duša, koja se nije navikla šutjeti,
nikako ne može ozbiljno ući u sebe,
nikada se neće uspeti u blizinu Božju,
u intimnost Božju,
nikada neće osjetiti sav sjaj Božjega bića.
Ona će stajati pred Njim, ali između nje i Boga
bit će uvijek još neka vrata,
neka neprozirna zavjesa,
koja pada tek onda kad duša u šutnji zaronjuje
u biće Božje
i kad joj u šutnji Bog otkriva svoje Lice.
I zato su sveci mnogo šutjeli.
I Gospa je u šutnji čekala Mesiju,
u šutnji je dočekala
anđelovu vijest, u šutnji je provela
čitav svoj život.
(Bez datuma)
Unatoč naših redovitih razgovora s Gospom,
upozorila bih pred sutrašnji blagdan na jedno
Gospa je sutra novorođenče. Mala kćerka Očeva,
koju je nosio na svome dlanu od vjekova,
koju je promatrao prije nego je sazdao ovaj svijet,
koju je ljubio prije nego je dao zakone
zemlji i vodama.
Ona je u sutrašnji blagdan malo, sitno dijete,
istina kraljevske krvi i roda,
ali tako nepoznato i tako neznatno,
neznatno i u svome vlastitom gradiću.
A ipak to će dijete nositi u svome tijelu
i na svojim rukama prvorođenog Sina Očeva.
Ona je u sutrašnji dan tako nejaka i tako krhka ,
a ipak će u njoj naći svoj prijesto ljubav Božja
-Duh Sveti
i stalno će prebivati u njoj.
Doista, po njoj, po Gospi,
Gospodin je pokazao kako maleno izabire za veliko,
neznatno za uzvišeno, nepoznato za poznato,
slabo za jako.
I zato ćemo u sutrašnji dan gledati i opet
u tu istinu, tako blještavu i sjajnu,
a tako malo shvaćenu i traženu u životu.
Pa i u našem životu.
(7. 9. 1944.)
Htjela bih da potpuno proživimo nešto,
što je zapravo središnja točka Marijina života:
da je Marija majka, ali ne samo majka Isusova,
već i majka naša, majka moja.
Bog ju je izabrao za Majku svome Sinu.
Ali upravo zato postala je ona i našom Majkom.
Jer ako smo mi po milosti posinjeni,
ako imamo istoga Oca na nebu
i ako Otac u nama ne gleda više samo nas,
već svoga Sina,
onda imamo i zajedničku majku.
Marija je bila toga svjesna već onda
kad je pristala na anđelov poziv.
A u ovoj dolini suza proživjela je
to svoje opće materinstvo onda
kad je s križa čula riječi: ‘Ženo, evo ti sina’.
Jest, Marija je majka, prava naša majka.
I zato joj se smijemo i možemo približiti kao
majci.
Ona sve u nama razumije, jer je majka.
Ona u sve u nama ulazi, kao majka.
Ona ne gubi strpljivosti,
jer nitko nije tako strpljiv kao majka.
Ona nikad ne osuđuje.
Jer majka ne može osuditi.
Ona sve blaži, sve smiruje,
sve iscjeljuje, kao prava majka.
(8. 5. 1954.)
Da li i Marija spada u nevidljive realnosti?
U neštošto je teško dohvatljivo?
Jer i Marija je bila kći jednoga određenoga naroda
i živjela je u određeno vrijeme.
Davno, daleko od nas.
Ali Marija je bila majka.
A materinstvo je tako nešto toplo, meko,
veliko, požrtvovno, sveobuhvatno,
nešto što neprestano i vječno titra
oko svakoga čovjeka, oko svakoga ljudskog srca, tako da si Gospin lik nekako sasvim lako
i vidljivo možemo dočarati.
A k tome, ona je u sivoj masabjelskoj špilji i u Fatimi
pokazala i ovome vijeku svoje bezgrešno čelo,
pa duša ne treba mnogo napora, mnogo truda
da je vidi i dohvati.
Ali da se njezin lik potpuno
i razumije i shvati treba srce.
Jer ona je sama Srce naše, veliko Srce naše.
Ili zar nije ono nekoliko poteza,
kojima su je ocrtali evanđelisti, zapravo povijest, manifestacija njezina majčinskog srca?
Zar nije njezin »fiat«, kome su se poklonili
nebo i zemlja,
veličanstvena pjesma njezina Bogu odanog srca?
Zar nije njezino djevičansko srce
grcalo i strahovalo, radovalo se i plakalo,
jecalo i veselilo se pred tajnom božićne noći?
A kako je tek bilo potreseno
nad Šimunovim proročanstvom u Hramu!
Na bijegu pred Herodom
kroz nepoznate krajeve i zemlje.
Pred Hramom jeruzalemskim i na putu,
kad se izgubio ljubljeni Sin.
Kako je bilo brižno na svadbi
siromašnih mladenaca u Kani!
Na golim i vrućim cestama Judeje
kad je izdaleka pratila Sina.
Ipak najrječitije je to srce progovorilo na Kalvariji,
pod križem, pred mrtvim Sinom,
koga je razapela mržnja i grijeh.
Već njezin »fiat« u Nazaretu
učinio ju je majkom svijeta,
njezino Srce postalo je naše srce,
a po Kalvarijskom »fiat« to je Srce postalo još bližim,
još dražim, još materinskijim.
Ali za suradnicu još je jedna
pojava Marijina značajna.
Njezino sudjelovanje na prvim Duhovima, rođendanu Crkve. Marija je među apostolima. Prva suradnica i suspasiteljica Isusova
na Duhove je postala Kraljicom apostola.
Kraljicom apostola u Crkvi.
Kraljicom svjetovnih instituta.
Kraljicom naše Ustanove. Kraljicom suradnica.
Majka i Kraljica.
Najljepša ruža i najsjajnija zvijezda naša.
I Srce naše veliko i sveto! …
Ali suradnici je Marija i majka.
Draga, topla, nježna majka.
Majka s najtoplijim krilom,
naj nježnijim rukama, najboljim očima.
I to nije poezija, lirsko nastrojenje
pojedinih dana u godini,
zanos pojedinih časova.
Ne, to je realnost, najveća realnost za suradnicu.
I sasvim dohvatljiva. I sasvim vidljiva.
Ne, suradnica nije sama, nikad nije sama.
U njoj i s njom je Isus,
nevidljivi i uvijek prisutni Isus,
ali uz nju je uvijek i Isusova i njezina majka.
(Komentar Pravila, 1967.)