Marica Stanković Pouke

Kako često izgrađuje ili razgrađuje
jedna trenutačna pojava, smiješak,
obični stisak ruke,
svejedno da li je to moj ili čiji drugi.
Mi i ne znamo, što sve u nama,
ali i na nama djeluje na drugoga.
Kakvi tragovi! Kakve pobude!
Ali i kakvo osiromašenje!
(Pouke, 1954.)

Nije dosta dobra volja.
Nije dosta osjećaj dužnosti.
Na apostolu sve mora biti takvo da privlači,
da potiče na nasljedovanje, da uzdiže, da gradi.
Odgovornost onoga, tko je apostolat uzeo za
svoj životni cilj,
vrlo je velika, neizrecivo velika.
(Pouke, 1954.)

U čovjeka je usađen smisao za sklad,
za ljepotu,
a ako nam taj smisao manjka
ili ako smo ga dotukli u sebi,
to je veliki minus.
Gospodin neće da mi za ljepotu
koju je on stvorio, budemo slijepi.
Ta sve što je stvorio: «bilo je dobro».
Kolika ljepota u zvjezdanom svemiru,
na našoj zemlji, na ljudskom tijelu.

Pa i Krist je bio lijep,
«najljepši među sinovima ljudskim».
Istina, u evanđelju se ne opisuje
njegov vanjski lik,
ali po poredbama, koje je upotrebljavao,
vidimo jasno kako je imao smisao za lijepo.
Kako krasno govori o travi, o žitu, o vrapčićima,
o pticama nebeskim i ljiljanima u polju!
Kako dobro poznaje smokvu, lozu, maslinu!

Kad netko uime asketskih motiva
zapušta svoju spoljašnost,
onda je to kriva askeza.
Uostalom, u najviše slučajeva,
to nije nikakva askeza,
već najobičnija neurednost.
(Pouke, 1954.)

Kad ja kao kršćanin pazim na urednost
onda to nije obična građanska pristojnost,
ni rezultat vlastite kulture ili civilizacije,
već ja tom svojom urednošću slavim Oca
i postajem makar mala slika Očeva,
koji je Sjaj i Jasnoća;
onda tom svojom urednošću postajem
slična Isusu
koji je sigurno kao savršena slika Očeva
posjedovao sjaj i jasnoću u punini
svoga čovječjeg lika;
onda ja tom svojom urednošću propovijedam
Duha Ljubavi,
jer što je drugo ljubav
nego sklad i harmonija, sjaj i ljepota.
(Pouke, 1954.)

Danas ionako ne možemo slaviti Boga
velikim djelima,
pa ga slavimo bar sitnicama, malim stvarima,
jer ništa nije neznatno u očima njegovim
i sve ga može slaviti,
jer je u svemu On i kroz sve nas On pozivlje i gleda.
(Pouke, 1954.)

Čovjek se više raduje sitnici,
popraćenoj toplim i srdačnim riječima,
nego, makar vagonima potrepština,
uz hladnu i majestetičnu pozu.
(Pouke, 1954.)

Međusobna ljubav mora biti
nježna i pažljiva.
Pažljiva kao što je bila Kristova ljubav
prema svima.
Ljubav mora biti široka i univerzalna.
Mora se vidjeti, mora obuhvatiti sve.
I one, koji su sasvim protivne naravi.
I one koji su nam bilo iz kojega razloga teški.
I one, s kojima se principijelno ne slažemo.
I one iz protivnog tabora.
Sve, baš sve.

Jer inače to nije Kristova ljubav već naša ljubav,
a mi smo dužni da sve volimo Kristovom
ljubavlju,
a ne našom ljubavlju.
Ta međusobna ljubav mora biti prostodušna
i jednostavna.
Ne namještena, ne afektirana; ne poza,
već život.
(Pouke, 1954.)

Neprijaznost, ledenost,
ukočenost, tašta superiornost,
ti se nedostaci najprije na čovjeku vide.
I nitko neće vagati koliko ti umno zboriš,
ili u duhovnom životu važeš,
ali da li si prijazan ili ne,
to se ne može sakriti.
(Pouke, 1954.)

Ugodan je i prav onaj čovjek,
koji kad govori, govori.
Kad šuti, šuti. Kad prigovara, prigovara.
Kad se ljuti, onda se ljuti.
Kad je vedar, onda je vedar.
Time neću kazati da su prigovaranje,
srditost ili slično pozitivne pojave.
Ali su bar iskrene.
(Pouke, 1954.)