Kratka povijest ustanove
Prema riječima same utemeljiteljice povijest Zajednice moze se podijeliti u tri razdoblja.
Prvo razdoblje je tzv. razdoblje pripremanja 1938. godine, deset godina poslije smrti bl. Ivana Merza, obilježile su duhovne vježbe održane u Banja Luci, izrada prvih skica pravila i prvog nacrta za apostolat. Mladi isusovac o. Stjepan Tomislav Poglajen, koji je 1937. pristigao sa studija u Belgiji, na proslavi Maričinog imendana na Svijećnicu 1938.g., ne znajući za Merčevu ideju, govorio je Marici o velikoj novosti na Zapadu-svjetovnim institutima. Marica mu je detaljno ispričala sve o Merčevoj ideji. Kako su i o.Poglajen i Marica bili od akcije, brzo su se dogovorili za ljetne duhovne vježbe u B. Luci.
O.Poglajen održao je osmodnevne duhovne vježbe, a Marica Stanković i još pet djevojaka obavile su ih sa svrhom da bi dobro razmislile i vidjele što Bog od njih hoće – jesu li za Zajednicu ili ne. Od prvih šest osnivačica njih pet je završilo život kao suradnice. Za vrijeme tih duhovnih vježbi o.Poglajen izradio je nacrt Pravila u kojem je predloženo ime ,,pomoćnice Krista Kralja”. Nikome se to ime nije svidjelo pa je predložen naziv ,,suradnica” koji je odmah prihvaćen. Marica je jednoglasno izabrana za voditeljicu tek nastale Zajednice suradnica Krista Kralja. Odmah po povratku u Zagreb o.Poglajen o svemu izvješćuje zagrebačkog nadbiskupa dr.Alojzija Stepinca koji daje blagoslov mladoj Zajednici.
U kolovozu 1938.godine Marica odlazi na hodočašće u Lurd i Zajednicu povjerava Gospi te kao znak posvete polaže prvu skicu pravila u špilju.
Već krajem 1938.godine dočekuje ih i novi apostolski izazov. Župnik sv.Marka, dr. Svetozar Rittig, poziva ih da uz njegovu pomoć osnuju i vode dom za katoličke studentice u Visokoj 10. Maričina prijateljica Vika se posebno istaknula pri uređivanju Doma Kraljice apostola. Očito je odgovorio na goruću potrebu grada Zagreba jer je od prvih dana bio sasvim popunjen. Službenom otvorenju Doma 14.10.1939. prisustvovao je i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Suradnice su deset godina vodile Dom.
Period Zajednice od 1938. do 1941. Marica kasnije naziva periodom pripremanja i tvrdi: ,,Sve je to bilo pripremanje. Zapravo tapkanje, traženje putova, metoda, ljudi. Upoznavanje sebe, upoznavanje drugih.” Kako su vrlo malo znale o sličnim pothvatima, Marica je s još jednom članicom provela u kolovozu 1939. puna tri tjedna u Betnavi kod Maribora kao gost slovenske grane katehistkinja iz Holandije. Kod mariborskih katehistkinja bila je još jednom i 1940. , na proslavi ,,katoličkog dana”.
Drugo razdoblje utemeljiteljica naziva razdobljem osnivanja Zajednice koje je počelo u ratu. U tom razdoblju nacrt pravila je izmijenjen, broj se pripadnica povećava, održavaju se godišnje duhovne vježbe, ozbiljno se provodi apostolat s mladima, a nakon rata karitativni rad (posebno za svećenike logoraše).
24.1.1948 na suđenju Marica Stanković neustrašivo je posvjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi, energično pobijajući sve političke optužbe.
,,Ali ne treba zaboraviti da su mlade djevojke posramile svojim držanjem tolike starije, zrelije i pozvanije…” (Marica Stanković, Izazov Kristova Kraljevstva, 57)
Marica Stanković je osuđena na pet godina zatvora koje je provela u Kazneno-popravnom domu u Slavonskoj Požegi. Kasnije će te svoje logoraške dane opisati potresnom iskrenošću kao ,,Godine teške i bolne”. Iz zatvora je pismima kriomice iznesenim ohrabrivala svoje suradnice.
Dok su pojedine članice (njih šest uključujući Maricu Stanković) podnijele strahovito trpljenje u zatvoru, što se smatra krvavim krštenjem Zajednice, ostale članice su nastojale očuvati i održati Zajednicu i nastavile su se baviti karitativnim radom. Nove članice su pristizale. U ovoj etapi tražila se dozvola za osnutak Zajednice kojoj je trebalo utvrditi crkveno-pravni kanonski položaj. 1950. je poslana zamolba u Rim, a odgovor iz Rima je stigao 1951.godine.
,,To je najznačajniji datum u životu Zajednice. To je velika milost s neba, a uvjerena sam da nam je dan za krvavo krštenje Zajednice i hrabro ispovijedanje vjere njezinih članica. Nakon dozvole za osnutak dobivaju se i direktive Sv.Stolice za sekularne institucije …. ,,Provida Mater Ecclesia” i,,Primo Feliciter”.
Kroz ovaj period, napose kroz posljednjih nekoliko godina, Zajednica se uspjela popularizirati i kod onih koji su je u početku sa skepsom gledali…. Možemo sasvim sigurno utvrditi i to da nas svi redovi, i muški i ženski, sva katolička javnost gledaju rado i pomažu nam gdjegod mogu.” (Marica Stanković, Izazov Kristova Kraljevstva, 58)
Treće razdoblje je razdoblje formiranja Zajednice. Marica Stanković je teško narušena zdravlja izašla iz zatvora 2.rujna 1952. i nastanila se kod svojih suradnica, na Hrastovcu 9. Unatoč proživljenoj teškoj patnji Marica je sačuvala vedrinu i marljivost.
Do svoje smrti posvećuje se odgoju nove generacije mladih suradnica i nastoji prilagoditi svoju Zajednicu najnovijim zahtjevima Crkve. Uz pomoć dr. Franje Šepera i o. Ivana Kozelja piše konačnu verziju Pravila koja su onda i službeno odobrena na blagdan sv. Luke 18.listopada 1953.
,,I zato nije pretjerano da svoje Konstitucije nazivamo svetim. One su svete jer ih je potvrdila sveta Crkva. Svete su jer su sredstvo svetosti i put do svetosti. Ne vežu pod grijeh, ali su stepenice do savršenstva i svetosti.” (Marica Stanković, Komentar pravila, VI, Vjernost Konstitucijama, 60).
,, …Zajednica nije više plan, nastojanje, Zajednica je realnost. Ona ima dozvolu od Svete Stolice. Kolika je to sreća! I mi nećemo na to odgovoriti mlitavošću, zastajkivanjem, nego ćemo brzo naprijed…; da po duhu Zajednice svaka od nas bude što prije dragocjena pokaznica u kojoj će naš Kralj rado prebivati i u kojoj će ga prepoznati svi s kojima budemo radile.” (Marica Stanković, Izazov Kristova Kraljevstva, 63).
Marica Stanković se savjetuje o svim bitnim pitanjima i sa zatočenim nadbiskupom kardinalom Stepincem. Krajem 1955. godine zdravlje Marice Stanković se naglo pogoršalo zbog čega je završila u bolnici. Djelomično oporavljena 1956.godine piše Povijest ustanove i opširan Komentar pravila.
RAD U STUDENTSKIM I RADNIČKIM DOMOVIMA
Zajednica je plod lozinke: »ŽRTVA, EUHARISTIJA, APOSTOLAT». Tu je bila tajna njezinih snaga, poleta i rada. Znale smo se u radosti odricati svih životnih radosti. Rezultat takova života bio je osvajački duh apostolata.
Uz redoviti rad u organizaciji, Zajednica je tražila putove za što sistematičnijim odgojem mladih i zato je nastojala da si stvori domove ili da bar uđe u one, koji su već bili osnovani i tu da odgaja.
Željele smo imati svoje vlastite centre, svoje domove, pomišljale smo i na vlastitu tiskaru, sa vlastitim osobljem, gdje bi štampali sva svoja izdanja, časopise i knjige.
Osnovan je dom Katoličkih studentica u Visokoj 10 u Zagrebu. Vodile su ga naše intelektualke. U suterenu doma otvorena je na treću nedjelju Adventa 1939. mala kapela posvećena Kraljici apostola. Bijeli mramorni oltar, bez nakita i kipova. U toj su kapeli prve suradnice položile sa svojom Osnivačicom svoje prve zavjete na blagdan Krista Kralja 1943. godine. Mnogo se žrtvovalo za odgoj budućih intelektualki. Držali su se tečajevi iz filozofije, pripremale duhovne vježbe. Dom se dugo iza rata još držao, dok nam konačno nisu prostorije uzete i podržavljene.
Prilike u zemlji, preopterećenost članica na raznim sektorima, nisu nam dali mogućnost da osnujemo nove domove. Zato smo se u Zagrebu angažirale u dva radnička doma u «Domu naučnica» u Novoj Vesi 16, te u «Domu kućnih pomoćnica» u Jugosl. Armije.
U te su domove smještene djevojke, koje se nalazilo po ulicama, stanici, djevojke bez roditelja, besprizorne, odbačene, iz dječjih domova ili sirotišta. Mnogima se nije znalo ni ime ni porijeklo. Nazvane su prema mjestu gdje su bile nađene (npr. Marija Savska, na Savi).
S tim smo se djevojkama najviše bavili. Tražile smo im posao, posjećivale smo ih na radnim mjestima i po domovima. Taj je rad od 1939. – 1945. godine.
Osim ova dva doma, jedna je članica Ustanove vodila posebnu brigu za učenice iz Domaćinske škole u Tvrtkovoj ul. 5. Tu su djevojke sa sela u jednogodišnjoj školi postizavale polukvalifikaciju za rad u domaćinstvima. Na klinici Rebro i u Vinogradskoj bolnici bio je zaposlen veliki broj mladih radnica. Gotovo svaki tjedan obišla ih je po koja suradnica, održala im predavanje i brinula se za njih.
Svjetovni institut Suradnica Krista Kralja ostao je živim dijelom naše crkvene stvarnosti te je i danas po svojim članicama aktivno uključen u život naše Crkve. Prolazio je taj Maričin institut i kroz sve faze naše koncilske i pokoncilske obnove. Aktivno se već sedamdesetih godina uključio u međunarodnu povezanost i zajednička razmišljanja svjetovnih instituta svijeta organiziranih u međunarodnom udruženju CMIS, sudjelujući u svim okupljanjima tih instituta oko živog naučavanja posljednjih papa o posvećenoj svjetovnosti i njezinoj ulozi »pokusnog laboratorija« u pozivu na svetost svega Božjeg naroda i prilagođujući se pritom mjestu koje mu novi Zakonik kanonskoga prava daje među Bogu posvećenima.
Činjenica je također da se o svemu tome u katoličkoj javnosti malo znade, što zapravo i nije čudno ako se uzme u obzir da članovi svjetovnih instituta rade i nastupaju na vlastitu odgovornost i u vlastito ime, kako u svojim svjetovnim zanimanjima tako i u svojim zalaganjima u mjesnoj Crkvi. Njihova pripadnost institutu ostaje u području osobnoga i diskretnoga, kako ničim ne bi ugrozili svjetovnost koja je i razlogom njihova specifičnog načina postojanja u Crkvi. Određena »izgubljenost« u Božjem narodu dio je tog načina služenja. Tako je i suradnička prisutnost u našoj Crkvi kroz sve ove godine bila živa i stvarna, iako kao takva nezapažena. Neke je suradnice tek njihov pogreb »otkrio« katoličkoj javnosti, dok su druge svoju diskreciju zadržale i preko groba.
A već je dosta takvih zaokruženih, do kraja angažiranih života – od kućnih pomćnica do znanstvenih radnica, od župskih i misijskih do socijalnih suradnica, od tvorničkih do prosvjetnih djelatnica, od ekonomistica i pravnica do nositeljica papinskog odlikovanja »Pro Ecclesia et Pontifice« – iznjedrila Maričina zajednica. Treba samo zaviriti u spomenspis »Naše pokojnice«, koji je Marica započela 1946. nekrologom prvoj umrloj članici, a koji danas krije četrdesetdva imena onih koje su se, nakon ispunjena života, već pridružile svojoj Utemeljiteljici.
I još nešto. Dometi Maričina suradničkog zahvaćanja sasvim sigurno nisu ostali ograničeni samo na pripadnost Ustanovi u užem smislu. Kao što je Maričina organizacijska djelatnost zahvaćala široki krug orlica, odnosno križarica, i njihovih obitelji, tako i suradništvo obuhvaća i vrlo široki krug onih koji su, bilo direktno bilo po pojedinoj članici, došli u prijateljski i suradnički dodir s Ustanovom te se i dalje nadahnjuju na istim izvorima i svojom založenošću u svijetu rade na ostvarivanju Kristova kraljevstva. Riječ i primjer Marice Stanković poticaj su mnogima.
(Izazov Kristova Kraljevstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004, str.193-194.)
Do ožujka 2022. ukupan broj preminulih suradnica je 81.