o. Ivan Kozelj

    Sestra Marica je, po mom sudu i kako sam je ja doživio, bila jedna bogata, lijepo zaokružena, neobično uravnotežena djevojačka – ljudska narav, bez svake namještenosti, jednostavna, priprosta i prirodna, bez svake ukočenosti, iskrivljenosti, osakaćenosti; na njoj nije bilo ništa traženog, namještenog, afektiranog, usiljenog, sve pravo i autentično ljudsko; toliko neposredno i spontano da se moglo pričiniti i da je odveć ljudsko; njezino držanje, njezin nastup, kad vas je gledala, kad je s vama razgovarala, debatirala; kad se radovala uspjehu, žalostila radi neuspjeha; kad se s vama veselila ili s vama plakala; kad je radila, odmarala se, jela, zabavljala se, itd. … sve je to bilo tako ljudsko.     

     Doista, njena pobožnost i askeza nije je iznakazila i deformirala; ništa joj nije oduzela od prirodne nepatvorenosti i svježine; ništa ju nije kočila i sapinjala u njezinoj prirodnoj spontanosti i temperamentnosti; njezina religioznost ne samo da je nije otuđila njoj samoj nego po njoj je nekako pronašla samu sebe i potpuno razvila svoj individualni ljudski lik.
     Kod Marice je bez sumnje milost od početka neobično radila, ali isto je tako sigurno, da je ona s Božjim predodabranjem surađivala. Rekao bih, da ju je uvjerenje da uvijek stoji pred licem Očevim, malo pomalo tako proželo da se nije trebala puno ni truditi i posebnim činima to si u pamet dozivati. Taj trajni i intenzivni osjećaj Njegove prisutnosti davao joj je snagu za trajnu budnost, spremnost i snagu da se unatoč svog živog temperamenta i prirodne spontanosti trajno ima u vlasti i disciplini.

Otac Kozelj zatim navodi neke pojedine crte, koje se na njezinoj ljudskoj fizionomiji jače ističu:

1. To je najprije njezina trajna vedrina i nasmijanost, optimizam koji je nosi kroz život, optimizam kojim ona pristupa i ulazi u sve ljudsko zbivanje. Svakome, koji je imao prilike da je trajnije opaža, morala je ta crta pasti u oči. Gdje je bila sestra Marica, tamo ste si jedva mogli predstaviti nešto namrgođenoga, mračnoga i teškoga. Tamo gdje je ona bila, odzvanjao je redovito autentični, zvonki, mladenački smijeh. ‘Mladost vedrine’ mogli bismo reći za čitav njezin život. To je bilo nešto s njom i s njezinim bićem sraslo.
2. Otvorenost i zanimanje za svu ljudsku stvarnost, za sva područja ljudske kulture i čovjekovih nastojanja; spremnost za suradnju na izgrađivanju boljega svijeta budućnosti. Sestra Marica je svestrano i solidno obrazovana žena; ona posjeduje lijepu i bogatu kulturu; njezini su duševni horizonti otvoreni i široki, njezino je oko bistro i pronicavo, srce dosta veliko da može vibrirati sa svim ljudskim težnjama i propinjanjima. (…) nije joj ništa nepoznato i strano, ni u povijesti, ni u literaturi, ni u umjetnosti, ni na drugim kulturnim područjima; ima oka za sve što se zbiva u čovječanstvu. Snažno osjeća, kako kršćani ne smiju usred modernog svijeta i njegovog vrenja povući se u neki svoj geto, nego trebaju ići u stopu s modernim kulturnim napretkom, aktivno surađivati u svem dobrom i pozitivnom. U tom je ona čovjek II. vatikanskog koncila i bila bi bez sumnje za dijalog s današnjim čovjekom.
3. No prije svega – sestra Marica je bila dobar čovjek – ona je bila dobra. To je ipak najprivlačivija i najljepša crta na njoj kao čovjeku. Dobra za sve i svima, ali u prvom redu mladeži, napose ženskoj mladeži, djevojačkom svijetu.Ona je shvatila da ne možeš istinski biti dobar bez zaboravi na sama sebe, bez žrtvovanja svoga vremena, svoga odmora, svojih planova, svojih sila i svojega zdravlja. Bez neiscrpive, majčinske strpljivosti sa svim slabima, dosadnima, antipatičnima; te strpljivosti koja je za njezin živi temperamenat, s tako neposrednim reakcijama, još napose morala biti teška.
4. Na koncu sestra Marica je bila hrabra i odvažna žena. Pokazala je ona to u svom apostolskom radu i osvajanju i prije 1939. godine; pokazala je to za vrijeme ratnih godina: pod nikakvim pritiskom se nije dala uvući u političko vrenje, hrabro se odupirala zapljuskivanju valova poganskog
nacionalsocijalizma u pogledu Židova ili uopće neprijatelja … a pogotovo nakon rata: pomislite na njezin nastup u radničkoj dvorani u obranu kardinala Stepinca, njezino očekivanje hapšenja, nastup u sudnici s pjesmom Kristu Kralju nakon nepravedne osude, neustrašivost i poslije povratka da u takvim okolnostima misli i ide osnivati Zajednicu. Nije to bio nikakvi mladenački nezreli zanos, niti tašto i neozbiljno igranje nekog osnivača, nego je to bilo hrabro i odvažno prelaženje preko svih poteškoća s postojanom voljom da se od Boga postavljeni cilj ostvari.     

     U drugom razmatranju o. Kozelj navodi u pet točaka “kako je sestra Marica bila sva vrhunaravna, kako u njezinom životu dolazi do izražaja čovjek kršćanin.

1. Ona je sva vrhunaravna, jer joj je u životu i teženju i djelovanju vrlo izrazito Bog vrhovna vrednota, zapravo jedina prava vrednota. Bog sve u svemu, On jedini – to je prva njezina velika misao kojom je prožeta, koja njome ravna u životu.
2. Druga velika misao je Krist Kralj i Njegovo kraljevstvo.
3. Sestra Marica sve više i sve radije gleda Isusa Krista kao Raspetoga Kralja, u misteriju njegova križa, trpljenja i umiranja. Možda u najranijim godinama ta crta nije toliko izrazita, ali kasnije sve više i izrazitije, a s god. 1945. sa svim onim što je ona donosila, a pogotovo onda kad se u nju počela uvlačiti bolest i kad je sve više mislila na smrt, ta misao da je Krist raspeti Kralj, da je On s križa zavladao svijetom, sve više je zaokuplja.
4. Misao na Krista Kralja u njegovom mističnom tijelu, Crkvi. Oduvijek je ona bila nošena ljubavlju prema Crkvi.
5. Vrlo snažna je misao i uvjerenje o osobnom pozivu, o posebnoj zadaći, koja je upravo njoj od Providnosti povjerena.
Jer je bila uvjerena u to osobno poslanje, ona je nosila u sebi slutnju i predviđanje da njezin pothvat – kakogod naizvana bio skroman – za sudbinu Crkve kod nas ima uistinu veliko značenje i da će ga budućnost spominjati. Zaključno o. Kozelj još napominje: “Naravno i vrhunaravno nisu u njoj dvije odijeljene zone, naprotiv one se međusobno prožimlju i sačinjavaju jedan jedinstveni život. I kad ovako živo evociramo njezin lik u našoj sredini nameće nam se pitanje: koje bi nam smjernice sama sestra Marica dala za ovo obnoviteljsko nastojanje? Kada uz pokojnog Merza, tog velikog i vjernog sina Crkve, zamišljamo i nju, veliku i vjernu kćerku svete Crkve, mislim da se nećemo prevariti ako pretpostavimo da bi nam za ovogodišnji duhovni rad pokazala onaj isti put, što nam ga pokazuje sveta Crkva okupljena na II. vatikanskom koncilu, naročito u dekretu ‘Perfectae caritatis’, koji je nama i upravljen.

Duhovna obnova (o 10. obljetnici Maričine smrti, 8.10.1967.)

Josip Arnerić, biskup šibenski

I z j a v a

1. MARICU STANKOVIĆ poznajem iz svoji sjemenišnih dana. U razdoblju orlovskih i križarskih dana, kada sam kao mladi klerik sudjelovao u katoličkom pokretu, imao sam prigode da s njome razgovaram i da ju čujem u njenim nastupima i da s njomediskutiram.

Na mene je uvijek djelovala u prvom redu kao izgrađena kršćanka, kao ličnost i apostol.
Njezina vedrina i predanost Kristu, za mene je bio poticaj da ustrajem u svećeničkom zvanju. To je bilo vrijeme kada sam se borio sa mnogim poteškoćama, a posebno sa svojim pobolijevanjem. Siječam se da mi je jednom prigodom rekla: «Ako te Bog zove i njemu se predaš, doći ćeš do cilja». To su bile riječi velikih obodrenja.

2. Uslijed tolikih njezinih pothvata za dobro Crkve, koji su bili isprepleteni mnogim intrigama od raznih, Marica Stanković bila je kao div karaktera, katoličkog ponosa, žrtve, Euharistije i apostolata.
Njezin učitelj, Dr. Ivan Merz, nadahnjivao ju je i jačao.

3. Ona je bila žena duboke molitve, meditacije i življenja Euharistije. To potvrđujem, jer sam ju u nekoliko susreta tako doživio.
Uvijek je bila vesela, jer je živjela Krista. Križevi života bili su joj kao milost, od koje je ona živjela.- Bila je sva u kristu.
Za mene je ona bila sveta, što je na mene posebno djelovalo kao klerika i svećenika.
4. Dva dana sam prisustvovao njezinom suđenju u Zagrebu. Inkriminirani proces nije na nju ništa djelovao, jer je bila svjesna da za Krista treba trpjeti.
Na procesu bila je dostojanstvena, smirena, ponizna i predana volji Božjoj. Njezini kratki odgovori sucu predsjedatelju bili su frapantni. Ona je svojim briljantnim držanjem i sigurnošću istine, radi koje je izvedena pred sud, smela je same optužitelje. Koliko se sjećam, oni su bili zbunjeni, jer su bili uvjereni da je nevina. Ali, viši su je trebali osuditi na zatvor jer je bila markantna katolička ličnost.
Baš tada, Marica Stanković pokazala je i dokazala da je spremna za Krista umrijeti.
Na njezinom procesu bilo je očito da je sveta.

Ona je div Katoličke crkve u Hrvata. Mišljenja sam da treba započeti s njezinom kanonizacijom.

 

Šibenik, 7. rujna 1981.                                                                                              Josip Arnerić, biskup šibenski

Don Srećko Pavić
kanonik, Šibenik

     Kao svećenik–dušobrižnik šibenske biskupije radio sam sa omladinom jednog i drugog spola od mojih najmlađih dana u organizacijama katoličke akcije, osobito orlovskim i križarskim i tako sam došao u dodir s pokojnom Maricom.

    Svoju ulogu voditeljice po mojem uvjerenju odigrala je najdostojanstvenije. Sve svoje sile i sposobnosti i čitav svoj život dala je Bogu i neumrlim dušama malih i velikih križarica. Radila je neumorno i bez predaha. Svojim produbljenim
duhovnim životom svijetlila je svima i pozivala sve oko sebe da slijede Krista svog najboljeg prijatelja i svojim životom svjedoče za njega. U običnom razgovoru i saobraćaju s mladima ižarivala je evanđeoske kreposti: dobrotu, ljubav, poniznost i i požrtvovnost do krajnih granica. To je još više dolazilo do izražaja prigodom javnih skupova i zborova orličkih, odnosno križaričkih, kad je znala elektrizirati mlade i pobrati urnebesni pljesak i oduševljenje.
     U jednu riječ, bila je u pravom smislu riječi Božja duša, koja je sva izgarala za kraljevstvo Božje i neumrle mladenačke duše, a bila je spremna žrtvovati i svoj život za dobro čitavog hrvatskog naroda iz kojeg je potekla.

    Dok sam bio župnikom u Primoštenu 1932. ili 1933. godine pokojna Marica organizirala je izlet križarica iz Zagreba, oko pedeset njih na broju. Dovezli su se iz Šibenika motornom lađom »Lovac« da posjete naše Križarsko Sestrinstvo i Križarsko Bratstvo. To je bio za nas kao i za njih nezaboravni dan. Koje oduševljenje, koja radost, pjesma?! Naša pokojna Marica bila je sva u zanosu, sva je plivala u radosti poput nevinog i bezazlenog djeteta! To svoje neobično raspoloženje i ushićenost prenijela je na sve nas. Primoštenske križarice kao i svi naši prijatelji u župi dugo, dugo su pričali o tom nezaboravnom
našem susretu s našom Maricom i ostalima iz Zagreba.

                                                                                                                             (27. IX. 1981.)

biskup Mijo Škvorc

     Isusovac o. Mijo Škvorc, koji je upravo ovih dana posvećen za biskupa, a koga je s. Marica pred svoju smrt pripremala za nas, za duhovnika koji bi nas u budućnosti trebao voditi. Ona ga je i upoznala sa psihom ženske duše. …  Svi mi vidimo kako bi nam taj svećenik dobro došao i kako bi nas vodio onim putem kako ga je zacrtala s. Marica. Kad sam sada na odlasku za Njemačku otišla ga pozdraviti i čestitati mu, između ostalog rekla sam mu: »Pater, mi vas sada gubimo.«
»Ne, ne«, rekao je »sada ću vam još više moći pomoći!« Providnost je eto odredila drugačije i mi ne možemo nego reći: »Fiat«. On, koji toliko toga znade o njoj, on koji je jedini u ruke dobio dnevnik s. Marice, on mi još ništa nije napisao o njoj. On, s kojim se nikada ne sretnem, a da mi tako lijepo ne govori o s. Marici. Redovito mi kaže ovako: »Vi se nikada ne smijete udaljiti od onoga što je zacrtala vaša Utemeljiteljica. Sve je dobro postavila. Ona je uvijek suvremena. Ah, sestra Marica, naša Marica, volio sam je kao majku. Ona je bila velika žena, mistična duša. Duša prožeta Bogom, a opet tako jednostavna, nama bliska.« On je dnevnik s. Marice uspio samo pročitati. Za vrijeme jedne premetačine oduzet mu je. Oduzeto je najveće biserje. Često se tom svećeniku, danas biskupu, suze pojave na očima kada govori o sestri Marici. (…)

                                                                       (Zagreb, 1970.)

                Nevenka Šarin, O Marici Stanković iz blizine – uspomene i sjećanja, Teovizija, Zagreb, 2014.

 

o. Tomislav Šagi Bunić

     Tadašnji kapucinski provincijal, naš poznati teolog, o.Tomislav Šagi Bunić u svom pismu sućuti od 2.11.1957. među ostalim piše:
“Nije mi teško zamisliti što za Vas znači gubitak jedne tako snažne ličnosti i jednoga tako velikog i divnog srca koje je bilo posve ispunjeno ljubavlju Isusovom i koje je tu ljubav neprekidno oko sebe ižarivalo, te koje nije znalo sustati niti se smesti kada god se radilo o nastojanjima i, makar kako teškim, naporima za kraljevstvo Isusa Krista u dušama. Imao sam tek u nekoliko navrata prilike da dođem u bliži dodir s tom velikom sestrom sve hrvatske katoličke ženske mladeži, da progovorim tek nekoliko kršćanskih ozbiljnih riječi s tom nezaustavljivom i nesalomivo uspravnom dušom neustrašivog kršćanskoga htijenja, ali mogu reći da će mi i ti mali susreti ostati nezaboravno utisnuti u srce i pohranjeni u one tajne pretince duše, odakle crpimo u časovima kad hoće da nas obuzme i zarobi klonulost. (…) No, ako i po ljudsku treba žaliti i plakati zbog toga što nas ostavi sestra Marica, ipak u provali te tuge treba vidjeti razlog utjehe i radosti. Sestra Marica otišla je na svadbu koju je tako dugo iščekivala sa zebnjom u srcu i uvijek pribrana duha u svim tjeskobnim mlinovima života, koji su tako često užurbano prijetili da samelju i izmrve sve divno bogatstvo njezina neiscrpivog idealizma. Otišla je, ali je i nama ostavila ugodan miris svoje lijepe duše i duboko urezane stope u oporom kamenitom tlu i draču naših putova, po kojima je ona svojom inače nježnom nogom djevojačkom uvijek tako čvrsto znala stati i koračati. Zato sestra Marica i nije umrla: ona živi kod svoga Kralja, a živi i među nama. Njezin se život i nije sastojao u drugome nego u neprekidnom tvrdom i dobro isplaniranom – nikad slučaju prepuštenom – nastojanju da ono materije svoga tijela potroši i preradi u plodove duha. Da na neki način – ako smijemo tako reći – izažme sve energije i pretvori ih u bogatstvo za druge. I u uvijek svježe cvjetove nježne vjernosti Kristu Kralju. A sada je došao čas kad je njezino tijelo bilo već iscrpljeno i ona je mogla mirno odložiti to dobro iskorišteno i upotrijebljeno tijelo znajući da nije uzalud rođena. I da je po snazi svoga Kralja izrasla u veliku osobnost koja će ostaviti snažan i dubok trag te velikim dijelom živjeti i dalje u katoličkom hrvatskom narodu, a stvarno i nerazorivo, i u punini smisla, živjeti na Srcu Isusovu čekajući čas uskrsnuća i konačne proslave. Za nju su prestale strepnje i drhtanja u ovoj nesigurnosti zemaljskoga bitka, koji nam neprekidno izmiče, a započelo je neizrecivo ushićenje Božanske Punine. Zato bi u neku ruku – makar sa zatomljenom boli i prigušenim plačem zbog bojazni kako ćete bez nje – zapravo trebalo čestitati Vama, Suradnice Krista Kralja, jer ste prelaskom sestre Marice iz ovoga života u vječnu radost podnijele u redovima Vašega Instituta prvu smrt i tako prvi puta dokazale Kristu Gospodinu vjernost svoje suradničke uloge do smrti. Jer tako je sestra Marica kroz cijeli jedan prelijepi život dokazala veličinu i vrijednost Vaše zamisli i tako je Vaša zamisao na neki način ratificirana. Jer pravu i sigurnu vrijednost ima istom ono što se smrću posvjedoči i zapečati. I to Vam se ne smije činiti samo lijepom riječi, kao što je običaj da se prigodom smrti govori, jer u slučaju sestre Marice same lijepe riječi ne bi ničemu služile. Bile bi tako nepotrebne kao što je njoj kroz njezin život bio nepotreban svaki nakit. Istina je da će Vas čekati teži napori da nastavite djelo i duh sestre Marice, da – ne krzmajući i smjelo – koračate od nje zacrtanim stopama. Vi ćete morati pokazati da ste njezina soja. Truda i zabrinutosti neće nadostajati, ali imat ćete na što biti i ponosne, imat ćete na što da se oslonite – na Vašu i našu sestru Maricu, uvijek živu u kraljevstvu Božjemu.

O. Ambroz Vlahov

O. Ambroz Vlahov, 
franjevac konventualac, 
dugogodišnji duhovnik orlica i križarica


Sestru Maricu poznavao sam osobno od 1919. do njezine blažene smrti 1957. godine. Poslije Prvog svjetskog rata priredili su braća Slovenci veliki Orlovski slet u Mariboru, na kojem sam imao sreću prisustvovati i ja, i tom prigodom upoznati,
s ostalim katoličkim intelektualcima, javnim radnicima, i Maricu Stanković. Morala je onda još biti preparandistica – pripravnica pedagoške škole. Kad se kod nas Hrvata nakon toga sleta razvio Hrvatski katolički pokret, pod vodstvom krčkog
biskupa dr. Antuna Mahnića, imao sam prigodu, da sestru Maricu još češće viđam jer sam bio, kao i ona, član Seniorata, na čijim smo sastancima revno jedan put na tjedan prisustvovali. … imao sam priliku sestru Maricu sve bolje upoznavati i susretati na istom terenu i u istom radu: dok je ona bila cijelo vrijeme predsjednica i voditeljica hrvatske katoličke ženske omladine, pod imenom »Hrvatska katolička orlica«, odnosno kasnije »Velikog križarskog sestrinstva«, ja sam na Svetom Duhu u Zagrebu bio organizator i duhovni vođa organizacije pod istim imenom. Bio sam svjedok, očevidac i suradnik duha i rada cijele te ženske organizacije. Zato danas mogu svjedočiti i izjaviti te potvrditi sljedeće:
     Kroz cijeli dugi niz godina poznanstva s Maricom Stanković i kroz pratnju njezina javnog rada u Katoličkom pokretu, posebno bilo u orličkom bilo u križarskom javnom radu, bila je – slično Božjem sluzi dr. Ivanu Merzu kod muške omladine,
providencijalna, Bogom nadahnuta duša, koja je našoj, posebno ženskoj mladeži, poslužila kao uzor kršćanskog katoličkog života, kreposti i rada. Ništa manje nego li sluga Božji dr. Ivan Merz, svjedočila je svojim životom, radom i krepostima,
posebno svojim crkveno-papinskim osjećajem i djelovanjem, kao djevojka svetog života i duha. To može posvjedočiti svih 40.000 organizirane ženske omladine, koje je ona u svojim redovima kroz kratki rok svoga djelovanja bila sakupila. Tolika
omladina s njom na čelu pokazivala je svuda neustrašivu vjeru, bilo u gradovima bilo u selima – na Tjelovskim procesijama, organizacijskim proslavama i nastupima, zajedničkim svetim pričestima i pobožnostima, kao i zatvorenim i otvorenim
duhovnim vježbama, a posebno na godišnjim, na raznim stranama održanim Tečajevima – za uzor našem hrvatskom katoličkom narodu. Posebno moram istaknuti proslave Papinog dana, na kojima je naročito Marica svake godine, pred gradskom publikom znalo je biti i do 20.000 sudionika, znala govoriti upravo proročkim duhom o Svetom Ocu, namjesniku Kristovu i o Zaručnici Kristovoj, Katoličkoj crkvi. Uslijed osobito takvih papinskih proslava, Zagreb je kroz nekoliko godina postao »najpapinskiji« grad – dok se prije papino ime nije smjelo ni spomenuti.
     A Maričin privatni život bio je pogotovo besprijekoran – dapače u svakom pogledu uzoran – kao biser kreposti kršćanske. Svakidašnja sveta misa i pričest, dnevno razmatranje, uz ostale lijepe kršćanske kreposne pobožnosti, bio je program
njezinog dnevnog reda i rada. Kad god i gdje god sam ju sreo ili viđao u njezinom organizacijskom radu, bilo kod mojih posebnih organizacija na Svetom Duhu, bilo uopće u javnom radu na tečajevima, sletovima i proslavama, posebno na
hodočašćima u Rim, uvijek je svojim ponašanjem i držanjem odavala neko posebno zadovoljstvo, duševnu vedrinu i nadu, pa makar to bilo i u teškim ozbiljnim situacijama koje je Marica doživljavala …
To su bile prigode kad je Marica ostala duševno mirna i vedra: jer je znala na kojim se temeljima, načelima i uputama radi –
na temeljima Katoličke akcije Pija XI. Tu je herojsku mirnoću i vedrinu sačuvala Marica još jednom prigodom – a to je bilo prilikom zajedničkog hodočašća sa Slovencima u Rim godine 1926….
Kreposti u životu Marice Stanković:
     U herojskom stupnju pokazivala je osobito: vjeru, ufanje i ljubav.
A od stožernih:
– razboritost
– pravednost, umjerenost, čistoću, poniznost
– jakost
     Sve je te kreposti osobito pokazala za vrijeme svoga petogodišnjeg tamnovanja u logoru u Požegi,  gdje je o njoj pukao glas
prave svetice.
     Uostalom sve te kreposti izbijaju iz njezinog privatnog i javnog života, a napose iz njezinih knjiga i mnogobrojnih članaka i govora koje je ona kroz svoj organizacijski život napisala. Jednom riječju: Tkogod je s Maricom Stanković imao veze, saobraćaja i poznanstva zapamtio ju je kao neku posebnu osobu, izgrađenu katolkinju, ženu sveta uzorna života. Takav je glas ona ostavila kod svih onih koji su je poznavali u životu; a sve to potvrđujem svojim dubokim uvjerenjem i potpisom.

Sluga Božji o. Ante Antić

Sluga Božji o. Ante Antić koji je darom Duha Svetoga prodirao u ljudske savjesti piše za s. Maricu:

Bila je divan primjer jedinstva s Bogom, neprekidnog odricanja i svladavanja sebe, postojanog umiranja sebi, žrtvovanja i predanja sebe Bogu i dušama.

      (Ž.Brzić, Nasmijano lice / Tragom životnih putova prof. Marice Stanković, U pravi trenutak, Đakovo, 2003.,str. 105.)

o. Predrag Belić

O.Predrag Belić, dobar poznavatelj i prijatelj križarskog pokreta, ovako je prikazao Maričin život:

Za Krista Kralja podnosila je gotovo četiri desetljeća mučeništvo svestranog, planskog i dubokog apostolata. Ona je ideal vječne mladosti, vedrine, optimizma, požrtvovnosti, neumorne i neograničene ljubavi. Bila je jedna od najmarkantnijih ličnosti katoličkog laikata u 20. stoljeću …

(Ž.Brzić, Nasmijano lice / Tragom životnih putova prof. Marice Stanković, U pravi trenutak, Đakovo, 2003.,str. 105.)

Redovnice

I svi ženski redovi izrazili su svoje suosjećanje, poštovanje i ljubav.

     Najjezgrovitije je to, čini se, izrazila vrhovna glavarica Sestara milosrdnica M.M. Salezija kad je u ime svojih sestara 9.10.1957. napisala: “Kolika je naša bol za pokojnom sestrom Maricom? Onolika, koliko je naše poštovanje za njezin veliki duh i za njezinu izgrađenu svetačku osobnost. Pokojna Marica je ponos sviju nas.”

     Nadstojnica Sestara sv. Križa s. M. Arkanđela Nadj posvjedočit će 10.10.1957. iz Đakova: “Pokojnica je cijeli svoj život posvetila unapređenju Kristova kraljevstva na zemlji, bila je najjača radnica na polju Katoličke akcije u našoj zemlji.”

     A uršulinka M. Marija 22.10.1957. piše iz Varaždina: “Ta velika i sveta žena stajala nam je blizu. Život što ga je u sebi nosila nije ugasnuo. On sada samo još jače bukti u krilu Presvetog Trojstva. Za svoga bogatog zemaljskog života ona je bila odlično oruđe Duha Svetoga. Izvela je njegove planove.”

o. Bonaventura Duda

Učiteljica svetosti

Marica Stanković doista je živjela sveto i ostavila za sobom glas svetosti. No to nije sve! O njoj se može i mora reći mnogo više. Ona je bila i učiteljica svetosti, rekao bih, obnovljene svetosti u Crkvi po kojoj je svetost temeljni poziv za svakoga kršćanina koji živi u svijetu. To – živjeti u svijetu, ali ne od svijeta, kako veli sv. Ivan (17,11-16) – postaje temeljni zakon za njezine Suradnice Krista Kralja. One žive u svijetu, ali ne od svijeta. (…) No, uz njih kao suradnice Krista Kralja, Marica Stanković je u isto vrijeme i učiteljica sveopće svetosti koja je temeljni poziv za svakog kršćanina, u sklopu svega njegova života. Ona je unaprijed osjećala nauk Drugog vatikanskog sabora koji, u svojoj temeljnoj konstituciji o Crkvi, prije V. poglavlja Redovnici, izlaže Opći poziv na svetost u Crkvi u IV. poglavlju, koje završava riječima: »Svi su vjernici dakle pozvani da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu«. Svaki je kršćanin, prema tome, i osobno i udruženo – u obitelji, u okviru svoje radne zajednice… – pozvan da svaki dan ostvaruje ono temeljno pravilo svetosti koje se u Svetom pismu češće ponavlja: »Zla se kloni, i čini dobro« (Ps 34,15; 37,27; 1Pt 3,11), što je na svoj način rekao i Gospodin Isus: »Sve dakle što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7,12).
Marica je i po vokaciji bila učiteljica. Oko nje se stalno okupljaju mladi ljudi. A za vrijeme svoga dugogodišnjeg urednikovanja Za vjeru i dom i onda napose u djelu Mladost vedrine ona i pisanom riječi daje izvrsne učiteljske pouke mladim ljudima za istinski kršćanski život u sklopu njihove životne situacije. »Glavnina je njezine energije – piše u spomen-sličici uz 100. obljetnicu njezina rođenja – bila posvećena organiziranom djelovanju među katoličkom ženskom omladinom u duhu Katoličke akcije… Neumorno putuje, organizira, posjećuje, razgovara, drži predavanja i govore, piše u katoličkim glasilima o svim temama svoga vremena, osobito o ulozi žene, euharistiji, apostolatu, Crkvi, papinstvu.
« I u teškom zatvoru i opet se susreće s tolikim dušama koje tješi i krijepi u njihovim križevima te ih je, osobito one mlađe, morala čak i izbjegavati da ih druženje s njom ne bi ugrozilo. A kad se vratila u svoju zajednicu i opet su je – uz njezine vjerne suradnice – dočekale i nove mlade duše kojima je trebalo držati »školu svetosti«, učeći ih da svjesno žive kršćanski i u komunističkom svijetu.
                                   Iz Pogovora u knjizi »Izazov Kristova kraljevstva«, KS, 2004., str. 218-220