Među onima koji su tako straga ostajali bila je i jedna žena. Jedna slaba žena. Bila je još mlada, ali lice joj je bilo blijedo a tije lo ispijeno i plosnato. Žena je bila teško bolesna. Strašan krvotok mučio ju je već dvanaest godina.

Čudna bolest! I gotovo nekako sramotna! 

                                * * *

I ona pristupi straga i drhtavim rukama dodirne haljinu njegovu. U taj čas »stade tečenje krvi njezine«

(Lk 8,44).

A Isus joj reče: »Kćeri! Vjera tvoja ti je pomogla, idi u miru« (Lk 8,48).
                                        * * *

»Kćeri!« Kako je sretno bilo srce ženino! Od onih dana kad je sjedila na majčinu krilu, nikad joj nitko
nije rekao tako toplu riječ, punu značenja. A sad ju je tako nazvao On koga slušaju vjetrovi i more; nazvao
je tako nježno i tako milo nju koja je donedavno bila tako prezrena, tako odbačena od sviju. Razumio ju je bez riječi.

Pokazao je da ima smisla za sve ono što je čovjekovo.

Ni čudna bolest njezina nije odvratila od nje oči njegove.
I sad joj je rekao: Kćeri! Šta je još trebao reći ženskoj duši? Ništa više! U toj je riječi sadržano sve!
                                         * * *

Ako je misija žene da nosi život, onda je njezina misija i da nosi ljubav. Jer u ljubavi je život. Život ima onda pravi smisao ako izlazi iz ljubavi, iscrpljuje se u ljubavi i nestaje u ljubavi. Koliko je puta ta misija žene kroz vjekove opjevana, nagrađena, stavljena na pijedestal. Ali još više puta je neshvaćena, nepriznata, oskvrnuta.

Ali ima jedan koji ženu razumije. Koji poštuje najdublje strane njezina bića. To je Onaj koji je bolesnu ženu nazvao kćerkom. Nazvao ju je tako iz ljubavi. A to je ljubav koja izlazi iz Očeva bića.