Marica Stanković Žene u evanđelju

Tekst Marice Stanković Žene u evanđelju izdan je 1969. među prvima koje je izdala tek novoosnovana Kršćanska sadašnjost, po izričitoj ocjeni njenog utemeljitelja Josipa Turčinovića koji joj je napisao kratak, ali vrlo značajan predgovor. Odmah u početku piše: »Odlučili smo se na objavljivanje ovih stranica jer smo osjetili da pokreću temu o kojoj bi valjalo više misliti, istraživati i ostvarivati.«
Mlada si.
Još ti tereti života nisu zamračili oči i izbrazdali čelo.
Sve je još u te i svijetlo, radosno, sunčano.
Ali s nečim se ipak u duši mučiš. I rekla si mi to, kad
smo ono intimno razgovarale.
Boli te što se žena na svakom koraku ponizuje. Što
se uvijek zapostavlja. Što je smatraju sekundarnim
bićem. Što se rugaju ženskoj osjećajnosti, a nagla-
šavaju primat razuma, koji je, tobože, osobina mu-
ževnosti.
I ti se ozbiljno ljutiš na to. Sabireš protudokaze. Nepre-
stano stavljaš u paralelu mladi muški i ženski svijet
u svojoj okolini. I ne nalaziš opravdanosti u gornjim tvrdnjama.
I tad se ljutiš još više, i u toj ljutini zabo-
ravljaš na ono jedino potrebno.
A to je?
Strpi se do kraja …
* * *

Ili si možda starija?
Tvojoj dobi ne pristaju više povici eruptivne mladosti,
ni revolucionarni protesti mladih djevojaka.
To ti je već pomalo i smiješno.
Ali i u tvojoj duši ima nešto što te boli, smušuje i kida
unatoč tvojoj ozbiljnosti i staloženosti.
I ti osjećaš kako si kao žena,
i upravo zato jer si žena, mnogo puta u životu pregažena,
podcjenjivana, nezapažena. I ti se ljutiš na to. I ti gubiš uzalud vrijeme u raznim analizama
I ti također zaboravljaš na ono jedino potrebno.
A to je?
Da poslušaš glas Onoga koji se ne vara i koji ne može prevariti.
Jer čovjek se vara, ali se ne može prevariti
Onaj koji je Istina i Mudrost.
* * *
Otvori u Evanđelju ona mjesta na kojima se Isus
susreće sa ženama. Čitaj ih pažljivo i polako!
Kolika dubina, koliko bogatstvo!
Čitaj ih dva, tri, deset puta,
čitaj ih često, i tad se više nećeš ljutiti.
Sin Božji pristupa ženama sasvim drugačije od sinova ljudskih.
I zato je potrebno da u njega gledaš.
I da slušaš njegovu riječ. Pokušaj! Otvori Evanđelje!
I vidjet ćeš!
»A bilo joj je dvanaest godina«
(Marko 5, 42)
A Isus tad istjera sve, uze samo oca, djevojčinu mater i svoje pratioce i uđe u sobu gdje je djevojka ležala mrtva.
O, mali izraelski cvijete, ti ne možeš više vidjeti tko je k tebi ušao. Ti ne vidiš njegove dobre i prodorne oči, njegov lagani korak, kretnje njegove desnice koja se približila tvojoj hladnoj ruci. Ti ne osjećaš kako te je uzeo za ruku, ti ne čuješ
glasa njegova: »Djevojko, tebi govorim, ustani!«
(Mk 5,41).
* * *
A Učitelj se samo nasmiješi, vrati je rastuženim roditeljima i naredi da joj dadu jesti.
Neka jede ogladnjelo dijete!
Neka jede dvanaestogodišnja!
Neka jede miljenica roditelja!
Neka jede, da posvjedoči kako nije duh, već tijelo
kojemu je Isus vratio život.
Isus, koji je život i koji svuda nosi život!
Neka i ona nosi život.
* * *
Jer šta je zapravo misija žene? Da u svome krilu, na svojim rukama i na svome srcu nosi život, razvija ga
i u punoj ga mjeri svakome dijeli.
Život tijela i Život duše!
Napose duše!
Zar nije onda njezina misija slična Isusovoj?

»Kćeri, vjera tvoja ti je pomogla« (Luka, 8,48)
Među onima koji su tako straga ostajali bila je i jedna žena. Jedna slaba žena. Bila je još mlada, ali lice joj je bilo blijedo a tije lo ispijeno i plosnato. Žena je bila teško bolesna. Strašan krvotok mučio ju je već dvanaest godina.
Čudna bolest! I gotovo nekako sramotna!
* * *
I ona pristupi straga i drhtavim rukama dodirne haljinu njegovu. U taj čas »stade tečenje krvi njezine«
(Lk 8,44).
A Isus joj reče: »Kćeri! Vjera tvoja ti je pomogla, idi u miru« (Lk 8,48).
* * *
»Kćeri!« Kako je sretno bilo srce ženino! Od onih dana kad je sjedila na majčinu krilu, nikad joj nitko
nije rekao tako toplu riječ, punu značenja. A sad ju je tako nazvao On koga slušaju vjetrovi i more; nazvao
je tako nježno i tako milo nju koja je donedavno bila tako prezrena, tako odbačena od sviju. Razumio ju je bez riječi.
Pokazao je da ima smisla za sve ono što je čovjekovo.
Ni čudna bolest njezina nije odvratila od nje oči njegove.
I sad joj je rekao: Kćeri! Šta je još trebao reći ženskoj duši? Ništa više! U toj je riječi sadržano sve!
* * *
Ako je misija žene da nosi život, onda je njezina misija i da nosi ljubav. Jer u ljubavi je život. Život ima onda pravi smisao ako izlazi iz ljubavi, iscrpljuje se u ljubavi i nestaje u ljubavi. Koliko je puta ta misija žene kroz vjekove opjevana, nagrađena, stavljena na pijedestal. Ali još više puta je neshvaćena, nepriznata, oskvrnuta.
Ali ima jedan koji ženu razumije. Koji poštuje najdublje strane njezina bića. To je Onaj koji je bolesnu ženu nazvao kćerkom. Nazvao ju je tako iz ljubavi. A to je ljubav koja izlazi iz Očeva bića.

»A ona je bila udovica« (Luka 7,12)
Mnogo je udovica bilo u Izraelu, ali ovo je bila udovica iz Naima, malenog mjesta blizu Kafarnauma.
Ali jednoga dana jedinac umre. Težak udarac za sirotu majku.
A čiji plač i čije suze mogu biti tako potresne kao suze majčine?
* * *
Kad je Isus čuo plač udovičin, sažali mu se.
Potreslo se srce Boga-čovjeka.
Tad se Isus dotakne mrtvačkog lijesa i nosioci stadoše. Kao da su čuli zapovijed da mrtvaca spuste. I tišina nasta velika, a u toj tišini čuo se Isusov glas:
»Mladiću, tebi govorim: ustani!« (Lk 7,14).
I mladić se digne, sjede i stade govoriti. A Isus ga uze za ruku i preda materi njegovoj.
* * *
Majka poleti sinu.
Ima li slađega zagrljaja od ovoga što ga je priredio Isus udovici iz Naima?
A zašto je to učinio?
Da pokaže kako je materinstvo nešto veliko i sveto da ga i sam Sin Božji štuje.
I da ga majčine suze mogu potresti.
Jer i On je imao majku. I On je htio imati majku.


Svojom kratkoćom i odmjerenošću, a u isto vrijeme krcatom promišljenošću Marica Stanković se stavlja u red u nas osobito suvremenih žena koje su petnaestak godina prije pape Ivana XXIII. počele govoriti o toj temi, o misiji žene kao žene, kao majke, kao zaručnice, kao redovnice i – novim poimanjem – kao žene koja je u svijetu, ali ne od svijeta – udružena u zajedničku težnju za savršenim životom, posve posvećena apostolskoj misiji. (iz Pogovora Bonaventure Dude)