U jednoj takvoj zgodi Marica, koja je još bila u aktivnoj nastavničkoj službi, javno je ustala u njegovu obranu, kako nam uz ostale svjedoke događaja  živo opisuje njezina prijateljica Vika Švigir:

“Dogodilo se to ovako: 2. lipnja 1945. godine na poziv vlasti skupili su se prosvjetni radnici grada Zagreba u Radničkoj komori. Treba im dati smjernice o radu u sljedećoj godini. I za buduće, jer dolaskom nove vlasti sve se staro ruši i duh komunizma treba da prodre u sve grane života i djelovanja, a ulogu pionirstva novih ideja – predaje se u ruke prosvjetnih radnika. Dvorana je bila dupkom puna, 2500 prisutnih, a među njima veliki broj svećenika – kateheta, i časnih sestara – učiteljica i profesorica. Stajala sam s Maricom na galeriji. Sastanak je vodio Marko Belinić, predsjednik sindikata. Gotovo mirno, tek s kojom primjedbom saslušali su se razni referenti, ali kad je nepravedno napadnuta Crkva i njen predstavnik, dr. Alojzije Stepinac – zagrebački nadbiskup, nastalo je komešanje. Tko će ustati na obranu? Evo, iz tog mnoštva diže se skromna žena Marija Grgić, profesorica. ‘Izjavljujem, što mogu i mnogi od prisutnih potvrditi, da je dr. Alojzije Stepinac za vrijeme rata štitio i pomagao proganjane bez razlike vjere i narodnosti. Vrata njegova dvora bila su otvorena kako katolicima, tako Židovima i pravoslavnima …’ Braniteljicu je prekinuo surovo i cinički nepoznati tip iz Osijeka: ‘Da, branio je Židove jer je imao Židovku za metresu.’ Nastalo je u dvorani zgražanje i negodovanje, a ja osjetih kako se Marica trgla i energično diže ruku i viče: ‘Molim za riječ!’. Nastane tišina i Marica progovori mirno, ali energično: ‘Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga koji je grmio s propovjedaonice na one koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio za sklonište djeci čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće da ih ne zadesi smrt. Ima velik broj prisutnih koji to mogu potvrditi, a veliki je broj preživjelih Židova i pravoslavnih koji bi to spremno potvrdili i zahvalili za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu. Zato s gnjušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj, što se dozvolilo da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjetnih radnika, padaju takve klevete.’ Nastao je pljesak i odobravanje, ali nitko od prisutnih nije se usudio što se usudila ta velika žena, braniti našega poglavara (…) Poslije toga brzo je sastanak završen, a Marica i ja zadnje smo napustile dvoranu. Rekla mi je: ‘Znam što me čeka!’ Cijeli je Zagreb brujio o tom sastanku. Brojni su joj čestitali na ulici, a neki su došli čak u kuću. Od toga dana imala je spreman zavežaj i deku, i čekala je. Dalje djeluje i radi. Ne povlači se iako osjeća da je praćena na svakom koraku.”