PROMIŠLJANJA, MEDITACIJE, POUKE (1952.-1956.)
PREDGOVOR
Kada se Marica Stanković, nakon odrobijanih pet »godina teških i bolnih«, konačno u rujnu 1952. našla u Zagrebu među svojima, dočekala ju je i skupina mladih djevojaka koje su željno iščekivale da ih povede putem suradništva. Tiho, oprezno, u pojedinačnim susretima, da ne izazove uvijek budnu udbašku kontrolu, Marica je ubrzo započela sistematskim odgojem novog naraštaja. Njezina sobica na Hrastovcu 9 postala je za njih mjestom srdačnih susreta i strpljivog poučavanja, iskrenih razgovora i molitve. Napisala je i sve potrebne programe i razradila pouke, proučavajući revno nove crkvene smjernice i svu literaturu do koje je mogla doći. Pripremala je redovito blagdanska i mjesečna razmatranja, upute i meditacije za sve. Ispisivala je nove i nove stranice u svojim »tekama«, korigirajući i dopunjujući ranije napisano, dodajući svježe spoznaje i formulacije. Služila se pritom i svojim tekstovima iz četrdesetih godina, o čemu je u povijesti svoje Ustanove zapisala: »Mnogo mi je dano i mnogo sam drugima mogla dati. Toliko mi je dano da sam zastala nad čudesima Božjim u sebi. Gospodin mi je doista pokazao mnogo toga. Nekako sam slobodno, veselo, otvoreno, radosno, intuitivno mogla ulaziti u vrhunaravni svijet i mogla sam ga lako prenositi u duše drugih. Čini mi se da je najljepše i najdublje, što sam govorila i napisala, iz tog vremena. Ostao je niz konferencija iz toga razdoblja, kojima se i danas koristim. Jedino im oduzimam lirske momente.
Ali inače je sve uglavnom dobro opaženo, dokumentirano, proživljeno. Napose molitveni dio obrađen je lijepo« (cit. prema Marica Stanković, KS, 2006., str. 66)
Zbog ovakvog načina rada i nemogućnosti da sve teke čuva u svojoj sobi, u tekstovima iz ovog razdoblja ima dosta ponavljanja
u odnosu na ranije tekstove. Tamo gdje je to ponavljanje baš doslovno, ispuštali smo ga da ne opteretimo knjigu, ali smo naznačili gdje se ono u knjizi Potpišiimo Gospodinu praznu mjenicu nalazi. Ispuštanja unutar knjige označena su na uobičajeni način. Ni ovdje nismo zadirali u Maričin jezik, a uglavnom ni u pravopis. Osobito u pisanju velikih i malih slova ostavili smo većinom njezin izbor. Tamo gdje nije bio naznačen naslov, izvadili smo ga iz samoga teksta, da bude lakše snalaženje. Ima vrlo kratkih ali i podužih tekstova, a složeni su uglavnom kronološki. Pri samom kraju susrećemo Maričino promišljanje o duhovnom materinstvu kao poslanju žene, koje ona očito širi na sve kad zaključuje: »sijanje dobra i ljubavi to je zapravo duhovno materinstvo i tu ima za svakoga koji hoće hiljadu puteva i tisuće i tisuće detalja. Makar se osjećao ne znam kako slabih sposobnosti. Jer ljubav je jača i mora biti jača od svega. Ona je toliko jaka, da može slabost obući u jakost, malodušnost u samopouzdanje, klonulost u energiju, nespretnost u trijeznost, bojažljivost u srčanost, mekušnost u čvrstoću, lijenost u borbenost, osjetljivost u zaboravljanje na sebe, nesnalažljivost u pokretnost.« I kad se zadnjom rečenicom obraća direktno baš onima koji su u tom času oko nje: »Ljubav je činila i čini čudesa, pa će ih činiti i u duši suradnice. Ljubav je sve i duša koja ju ima, shvatila je duhovno materinstvo, shvatila je apostolat, shvatila je bit Zajednice i svoj životni poziv. « – nema nikakve sumnje da se njezina poruka odnosi na sve suradnike u ostvarivanju kraljevstva Kristova, na sve nas. Poruka je to svima, poziv za sve koji traže nadahnuće u riječi i primjeru službenice Božje Marice Stanković.
Radosna univerzalnost Velikoga petka
Kad pomislim na Golgotu, na Kalvariju, meni iz nje ovoga Velikoga petka dopiru neki veseli zvuci. …
Zar ne osjećate to široko strujanje što dolazi s Kalvarije i nakon 2000 godina? Zar ne vidite taj mlaz svjetla, koje se nije ugasilo ni za 2000 godina, jer je na Srcu Božjemu zapaljeno? … Zar se ne sjećate riječi Kristovih: »Kad budem na križ uzdignut, privući ću k sebi sve.« I zar može Ljubav koja na taj način polaže život za prijatelje svoje, kao što je to Krist učinio, biti pristrana, uska, ograničena? I ne mora li zaručnica Kristova, Crkva, ljubiti poput njega, svoga osnivača, potpuno, neograničeno, božanski?
Pa kako da se onda, Gospodine, ne radujem u svoj ozbiljnosti Velikoga petka? I kako da ne kličem, kad sam taj dan riješena svih spona, svih uskoća, kad sam u taj dan stekla slobodu, univerzalnost. Sve posjedujem, sve imam. Sve je moje i svi su moji. Osjećam se kao da sam iznad vremena i prostora. Privezana ni na što osim na Krista i Crkvu. Bogata i prebogata, iako mi mnogo toga manjka. Sretna i presretna, iako me ne mimoilaze križevi. Neovisna gotovo o materiji koja je stan moje duše. Univerzalna! Sve je moje i svi su moji. Moram se žuriti da sve obuhvatim, ta život je tako kratak!
A i ne moram se žuriti. I ne moram se ni trsiti da baš sve obuhvatim; glavno je da znam da je sve moje i da je u meni uvjerenje da sam univerzalna. Pa zar nije divna perspektiva Velikoga petka? I kako su siromašni koji ovu perspektivu ne poznaju. Koji slobodu i univerzalnost traže tamo gdje je nema. A traže je, jer je ta težnja u ljudskom duhu od iskona. Koliki su gorko prevareni na tom putu. Skrhani, zgaženi, satrti ako vide da su čitav život pogrešno plovili. Jer jedan je samo svjetionik, jedan ugaoni kamen, jedan izvor slobode, jedan iz koga svi izlaze i u kome se svi sastaju, a to je naš Gospodin, Isus Krist, Golgotska žrtva, svjetlo na Kalvariji. On, u kome je širina i univerzalnost naša.