Poznati i vrlo omiljeni zagrebački propovjednik, isusovac o. Mijo Škvorc (1919.–1989.), od 1970. i pomoćni zagrebački biskup, uz brojne je svoje darove posjedovao i pjesnički dar. Od njegovih su pjesama neke i uglazbljene te se i danas rado pjevaju, kao: Ja sam s vama, Gospi od brze pomoći, Dižimo se Gospa zove, i druge. No malo ih je koji znaju da je otac Mijo povodom smrti Marice Stanković, u ime svih onih koji su je doživjeli kao svoju duhovnu majku, napisao podulju pjesmu i naslovio je O majko naše duše! Bilo je to zapravo godinu nakon same smrti (8.10.1957.), jer se o. Škvorc tek 1958. vratio s dvogodišnjeg robijanja u Staroj Gradiški, na što je bio osuđen zbog svojih propovijedi. Zbog toga nije mogao ni biti uz odar one, koju je nakon njezina povratka iz logora 1952. tako često susretao, zajedno s patrom Kozeljem posjećivao, tješio i hrabrio u bolesti i drugim kušnjama. Biranim je i dojmljivim riječima držao duhovne vježbe i obnove njezinim suradnicama, a s njom je znao tako blisko i iskreno razgovarati o najdubljim duhovnim stvarnostima. Od prvog su se trenutka izvanredno razumjeli, a svoju su duhovnu bliskost izrazili i otkrivši navodnu »rodbinsku « vezu, koja se međutim sastojala samo u istom prezimenu, jer je Maričina mama bila rođena Škvorc. On je s velikom toplinom govorio o svojoj »teti«, a koliko je ona imala povjerenja u svog posvojenog »nećaka« vidi se i po tome što mu je povjerila na čuvanje svoj »Intimni dnevnik«. Jedini ga je on imao sreću i pročitati, jer mu je prilikom jedne premetačine bio zaplijenjen i usprkos brojnih traženja nije ga uspio dobiti natrag. Ni kasnija nastojanja nisu urodila plodom te je taj dnevnik ostao izgubljen do danas. I nakon Maričine smrti nastavio je o. Mijo preko obnova i predavanja, osobnih susreta i razgovora unositi u njezinu Zajednicu svoje znanje, svoje oduševljenje i puno razumijevanje za poziv služenja u svijetu. Bio je poput pravog brata, a osobito rado je s posebnom toplinom na svoj jedinstveni način oživljavao Maričin lik.