Riječ kardinala Franje Kuharića

(Predgovor 1.izdanju – Marica Stanković, Godine teške i bolne, Glas koncila, Zagreb, 2012.)  

      U ruke našoj vjerničkoj javnosti pružena je ova knjiga – životopis Marice Stanković. Uz slugu Božjega Ivana Merza, (umro 1928.) velikog apostola katoličke mladeži u Hrvatskoj, Marica Stanković svojom apostolskom djelatnošću zauzima posebno mjesto. Duboko prožeta vjerom u Isusa Krista i oduševljena zamislima i poticajima Ivana Merza sva se posvetila apostolatu ženske mladeži da je evanđeoskim načelima života sačuva u ljudskom i kršćanskom dostojanstvu. Program života i rada bilo je geslo: Žrtva, Euharistija i Apostolat! Bila je voditeljica katoličke akcije u orlovsko-križarskom pokretu. Međutim, htjela je oduševljene mlade duše povesti još na veće duhovne visine i uvesti ih još u dublje uvjerenje kršćanskog života, pa je utemeljila prvi ženski svjetovni institut u Hrvatskoj:

     Suradnice Krista Kralja.

     Bog je tu izabranu dušu obdario velikim darovima naravi i milosti. Njezina vedra narav, prožeta darovima Duha Svetoga, privlačila je mlade duše, i ona je tim dušama otkrivala svu ljepotu života u svjetlu Evanđelja. Otvorena Milosti i revna u vlastitom nastojanju ostvarila je u sebi zrelu kršćansku osobu koja se s osmijehom darivala Bogu da bi velikodušno služila bližnjemu. Kad je duša ispunjena Bogom, posjeduje dubok mir i nepomućenu radost. To je zračilo iz bića s. Marice, kako ju je odmila zvala katolička javnost toga vremena, te je darove crpila iz neiscrpivog izvora:

     Kristova Srca.

     Mnogi nas svjedoci uvjeravaju, koje autor navodi u knjizi, da je kod s. Marice prevladavao optimizam kojim je promatrala sva zbivanja u svijetu. Prošla je kroz iskustva velikih iskušenja, bila je suočena s križem i našla se u, možemo kazati, mučeničkoj situaciji, u tunelu koji kao da nema izlaza, ali kroz sve kušnje  prolazila je nepokolebana; živom vjerom, predavala se u naručje Božje Providnosti znajući da Bog konačno drži u svojim rukama konce čovjekove sudbine i povijesti. Zato je uvijek nastojala donositi dušama, kojima se približila, svjetlo nade iz Kristove ljubavi, ma koliko zemaljska stvarnost bila mračna na svim svojim horizontima.

     Uronjenost u Boga, proživljena pobožnost i povezanost s Gospodinom još više su pročistile i oplemenile svojstva njezine naravi i temperamenta. To o njoj svjedoče njezini poznavaoci. U odnosima s ljudima s. Marica je očitovala svoju

spontanost, neusiljenost, prirodnost i izvornu dobrotu; to joj je pribavilo sveopće simpatije.

     Ništa što je ljudsko nije bilo strano s. Marici. Crkva je na Koncilu posebno naglasila svoje poslanje čovjeku, da čovjek bude njezina briga u cjelini svoje egzistencije, da mu bude bliza u njegovim radostima i žalostima, u njegovim naporima i porazima, u njegovu mučnom traženju i svijetlom usponu k Bogu. Tako je i s. Marica shvaćala svoje apostolsko poslanje, svim srcem vjerna Isusu Kristu, Otkupitelju čovjeka, svom dušom odana Crkvi i njezinu poslanju ,da spašava čovjeka. S. Marica silno je voljela ljude. U Kristu nije prestala voljeti ni onih koji su joj nepravedno nanijeli velike patnje. Nastojala se približiti svakom čovjeku da mu ponudi istinu Kristovu, koja oslobađa, i nadu koja ne razočarava. U tom je duhu odgajala i našu mladež i svoje suradnice, svoje duhovne kćeri. To je logika Evanđelja. Svaki je čovjek vrijedan ljubavi u Božjim očima; razumljivo je onda da i Kristov svjedok mora smatrati svakog čovjeka dostojnim pažnje, zanimanja i pomoći.

     Apostol Petar u kući rimskog časnika Kornelija sažeo je Isusov život u ove riječi: “Prošao je zemljom čineći dobro!” (Dj 10, 38).

     Isus Krist sigurno želi da i svaki njegov učenik prolazi zemljom čineći dobro. Promatrajući  životni put s. Marice, njezino apostolsko djelovanje i njezin nezaustavljivi rast u vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku, možemo tvrditi da je, vjerna Evanđelju, zaista nastojala prolaziti zemljom čineći dobro. S dobrotom je susretala vrijedne i nevrijedne (zbog tvrdoće srca), učene i neuke, stare i mlade.

     Bog traži od svakog čovjeka da izađe iz sebe, da ne bude zatvoren u svoju sebičnost, nego da djelotvorno suosjeća s tuđom brigom i patnjom. Isus Krist je sebe darovao na križu za sve ljude da ih spasi. Trošiti se,  darivati se za spasenje braće znači ići stopama Kristovim. S. Marica je u tome slijedila božanskog Učitelja i nije se umorila u ljubavi. Evanđelje je neprolazno i uvijek novo! ,,Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Hebr 13, 8). Svetost je uvijek suvremena. Zato je dobro i ovom naraštaju pružiti uvid u jedan život trajne vrijednosti da bude poticaj i izazov, da bude primjer kako živjeti dostojno i nesebično za Boga i ljude!

     Iako u ovom životopisu nije bilo moguće sve reći o s. Marici, ipak je ovo djelo dobar početak i napunja nas zadovoljstvom i zahvalnošću  autoru da je jedan svijetli lik naše Crkve izveo iz šutnje i zaborava. Nadamo se da će se nastaviti dublje i šire istraživanje toga bogatog i skrovitog života. Crkvi u Hrvata treba takvih primjera i poticaja za ohrabrenje i duhovnu obnovu.

     Autoru i čitateljima želim po zagovoru Presvete Bogorodice Božji blagoslov!

     U Zagrebu, 28. siječnja 1990.

                                                                             kardinal Franjo Kuharić