Marica Stanković
Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu
Božje rešetanje
Bog nas rešeta, Bog nas kuša. Kao da nas je prividno napustio. Kao da ne mari za nas. Kao da je digao svoje ruke od nas. A sve to, da iznutra ojačamo. Da budemo prokušani borci. Da budemo njegova zdrava i čista pšenica. A konačno, i zašto da nas ne rešeta. Rešetao je on svoje najmilije uvijek: U Starom i Novom zavjetu. I birao je uvijek za rešetanje probrane. Jednom je to rešetanje bilo u bolestima i životnim poteškoćama, jednom u nutarnjim krizama i nutarnjoj nemoći. Prođimo povijest Crkve i na svakoj njezinoj stranici naći ćemo većih ili manjih rešetanja. Nijedan se svetac Crkve nije popeo na oltar bez rešetanja. Ta rešetan i kušan bio je i sam Krist Gospodin. Samo što današnje rešetanje svijeta i pojedinaca nadmašuje sva dosadašnja rešetanja po opsegu, po duljini trajanja i po načinu, kako nas Bog u ovim vremenima kuša. Suvremeni vihor kao da je zahvatio svaki naš živac, svaku našu vlas, svaki naš mišić, uvukao se u naš rad, u naš odmor, u naše molitve, u naš san. Taj suvremeni vihor porušio je tolike naše planove, dao je da u tolikim časovima osjetimo svoju nemoć, da u tolikim situacijama ne znamo što da radimo. I to nas sve kida, muči, razapinje, trga. Taj vihor sadašnjice i to teško Božje rešetanje.
Pa ipak, Bog nije digao ruke od nas. Niti nas je oživio, niti je jedan čas zaboravio na nas. Jer i Petru je, nakon što mu je navijestio rešetanje, rekao: “Ali ja sam se molio za tebe, da vjera tvoja ne oslabi.” I nama to isto Gospodin govori. Rešetat ću vas i rešetam vas, ali ne bojte se, ne sustajte! Ne predajte se boli i očaju! Ne plašite se vihora i šuma njegova. Jer ja sam uz vas. Ja molim za vas i vjeru vašu! Ne samo da sam se molio, već ja i sada molim za vjeru vašu. I što vam se onda može dogoditi? Koji vam vihor može nauditi? Koja vam bol može biti prevelika? I koja kušnja preteška? Jer evo, ja sam tu, kraj vas. Zar ne vidite moj lik? Ili ne čujete moj glas? Ja molim za vjeru vašu i sve vam to šaljem da budete zdrava i čista pšenica.
Korizma, 1946.
Ali ima jedna baština koja se ne mijenja. Ima baština koju ne može oštetiti zub vremena. Koja nije podvrgnuta društvenim promjenama, koju ne može promijeniti novi društveni poredak. Ima baština koja se ne može iscrpsti, istrošiti. Iako se svaki dan njome služimo, ona je uvijek jednaka. Ne umanjuje se, ne gubi vrijednost. Nije određena za jednoga čovjeka, ili za jedan kraj, ili za jedan narod. Ona je za sve. Svatko može k njoj pristupiti, svatko iz nje crpsti, svatko se njome služiti. I svakome se jednako dijeli. Da se nju postigne, ne treba sudbenih rasprava i procesa, ne treba vještih odvjetnika i zastupnika. Svatko tko hoće može do nje i može je uživati u punini. I ako je jedan od nas uživa u punini, time nisu ništa pogođeni drugi, jer ona je punina za sve. Sve zove, svima se razdaje, svima pripada. Takvu je baštinu mogao stvoriti samo Bog. Ona i jest djelo njegova Sina. Ona je djelo njegove ljubavi. Ta je baština presveta euharistija. Ustanovljena je one večeri kada je Krist rekao: »Vrlo sam želio, da ovu pashu jedem s vama.« Čeznuo je za tom večerom i veselio se toj pashi, jer će na njoj svojim najmilijima, a po njima svima koji će biti njegovi, za sva stoljeća, dok god na ovom planetu budu postojale crkve ili bar njegovi svećenici, dati sama sebe za hranu. Takvu je baštinu doista mogao dati svojima samo Bog, jer samo on se ne iscrpljuje, samo njegove snage se ne troše, samo on se može svima davati u punini.
Pred tajnom svete euharistije, pred čudom ljubavi Gospodinove u euharistiji šutjele su i najizabranije duše, šutjeli su i sveci njegovi. I što može mali čovjek kazati velikome Bogu kad stoji pred ovakvim čudom njegove ljubavi. Sve su riječi preslabe, sve misli presitne, svi izražaji preneznatni. I zato je najbolje kleknuti do Gospodinovih nogu
kao Marija i šutjeti. Šutjeti u miru, u tišini, u predanju, u klanjanju, u zahvalnosti.
Korizma, 1946.