SEKULARNI INSTITUTI

O. Ivan Kozelj predstavlja papi Pavlu VI. Maričine Suradnice Krista Kralja u privatnoj audijenciji 1966. godine

Papa Pavao VI.

Stella Tamhina, prof. Sekularni instituti danas (izvadak)

     Radi se o pozivu koji nipošto ne predstavlja suprotnost redovništvu, ali ni novi stadij njegova razvoja, već je od redovništva specifično različit. Potpuno posvećenje Bogu po evanđeoskim savjetima je u osnovi života sekularnih instituta kao što je ono  osnova svih oblika Bogu posvećenog života. Tu nalazimo onu duboku sponu koja povezuje život svjetovnih instituta s redovničkim životom.

                              POSTANAK I CRKVENO-PRAVNO UREĐENJE

     Gotovo svi sekularni instituti nastali su u ovom stoljeću, a njihov »kanonski život« vrlo je kratak – započeo je 1947. apostolskom konsti- tucijom »Provida Mater Ecclesia«. Njihovo korijenje seže, međutim, mnogo dalje. Moglo bi se reći: u same početke kršćanstva, među one muževe i žene koji su potaknuti Duhom pokušavali ostvariti svu radi- kalnu zahtjevnost Evanđelja, živjeti puninu evanđeoskih savjeta, ostajući pri tome u vrevi života, u običnim životnim okolnostima. Odjek je to, rekli bismo, velikosvećeničke Kristove molitve, koja je kroz stoljeća poticala i pozivala mnoga srca da bi u naše dane u pokrenula u život mnoge »nove mladice, novu inicijativu svetosti« (Pavao VI), koju će Crkva prihvatiti kao nov oblik Bogu posvećenog života darovan za ovo naše vrijeme kao znak svog novog načina služenja svijetu.

     »Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet!« (Iv 17, 15, 17, 18) – predstavlja poziv i ohrabrenje iz kojega su niknuli sekularni instituti naših dana da bi, kako kaže Pavao VI. »živjeli  u svijetu, ne od svijeta, ali za svijet«. (Govor, 26. II. 1970.)

     Put sekularnih instituta do crkvenog odobrenja i kanonskog uređenja bio je dugotrajan i težak.

     Početkom ovog stoljeća počeli su redom nicati  i živjeti svoje svjetovno posvećenje brojni slični pokusi. Njihova brojnost i svjedočanstvo života, njihovo stvarno postojanje, doveli su do toga da se, unatoč teološkim i kanonskim poteškoćama i otporima, počne i teoretski ispitivati njihov status i tražiti im ime i mjesto u pravnim okvirima Crkve. Tako je 2. II 1947. Pio XII potpisao apostolsku konstituciju »Provida Mater Ecclesia«, kojom počinje službeni život trećeg staleža savršenstva«, nazvanog sekularnim institutima. Oni se odobravaju i osnivaju u okvirima crkvenog prava kao novi oblik, novi »genus«, način Bogu posvećenog života, a nisu ni oblik organiziranog apostolata, niti nova vrsta redovništva. Već godinu dana kasnije ta je »magna charta« sekularnih instituta dobila dopunu u novom papinskom dokumentu Motu proprio “Primo feliciter« (12. III. 1948.).Važnost tog drugog dokumenta vrlo je velika jer u njemu jasno dolazi do izražaja specifičnost sekularnih instituta i njihova svjetovnost. Dok je u prvom dokumentu naglasak na posvećenju, na zavjetima, a sekularnost je izražena samo u negativnoj, za to vrijeme još uobičajenoj definiciji, tj. kao oni koji nisu redovnici, u ovom novom dokumentu sekularnost nije više samo nužno zlo, već razlog egzistencije sekularnih instituta, zahtjev njihova apostolskog poslanja. Čitav život sekularnih instituta posvećen zavjetima, mora postati apostolatom . . . To njihovo životno svjedočanstvo treba vršiti vjerno, ne samo u svijetu već, tako reći, iz svijeta (non tantum in saeculo sed veluti ex saeculo), dakle u zvanjima, oblicima, mjestima, uvjetima koji odgovaraju svjetovnom načinu života.«(Pf, II)  Na osnovi tih papinskih dokumenata nastaje u razdoblju do II.vatikanskog koncila niz sekularnih instituta, no njihovo postojanje, životi rad nije još poznat široj javnosti, a djelomično ni hijerarhiji, što velikim dijelom proizlazi iz samog načina života tih ustanova koje kao jednu od važnih komponenti svoje svjetovnosti nose i diskreciju.

SEKULARNI INSTITUTI NAKON KONCILA

Dobivši tako jasne smjernice i potvrdu svoje posebne karizme, sekularni instituti se poslije Koncila razvijaju u smislu opće koncilske obnove. Prihvaćajući napomenu prvog stavka »Perfectae caritatis« da pri obnovi moraju »čuvati svoju vlastitu narav«, oni sebi prvenstveno stavljaju pitanje: da li njihov nutarnji i vanjski oblik odgovara onome što Koncil smatra sekularnošću. U svjetlu koncilske nauke preispituju se konstitucije, hrabro se odbacuje ono što se u njih uvuklo iz redovničke terminologije i prakse, traže se autentični izrazi svjetovnog posvećenja, potiču se teološka ispitivanja svijeta, rada laičke duhovnosti i askeze. Većina sekularnih instituta orijentira se prema neupadnom apostolatu »prožimanje svijeta«, neki se odriču vlastitih kuća i pothvata, a od onih koji imaju zajedničke pothvate traži se da ih vrše posve na način svjetovnjaka. Broj od Crkve potvrđe nih sekularnih instituta (papinskog ili dijecezanskog prava) prešao je stotinu, a obuhvaćaju više tisuća članova . Najviše ima ženskih instituta, ali postoje i muški, pa i svećenički instituti, a ima velikih internacionalnih instituta sa sve ‘tri grane: muški, ženski i svećenički . Neki instituti imaju uz članove u užem smislu i takozvani »širi krug« – članove koji ne polažu tri zavjeta, ali žive u duhu evanđeoskih savjeta i rade u smislu instituta. Po broju instituta vodi Europa (a u njoj Italija), no prošireni su već po svim kontinentima. Javlja se sve jača potreba za međusobnom izmjenom mišljenja i iskustava, za zajedničkim istraživanjem i traženjima) za suradnjom na užem i širem pIanu, za upoznavanjem drugoga. Počinju se stvarati nacionalne i jezične unije, a 1970. održava se u Rimu i Međunarodni kongres sekularnih instituta na kome sudjeluje više od 400 članova. Kongres je odigrao snažnu ulogu u daljnjem jačanju međusobnih veza, obogatio spoznajama i dao novih poticaja. Instituti su uz bitne momente koji su zajednički svima – kao specifičnosti jedne karizme – shvatili i čak posebnom rezolucijom prihvatili različitost svojih oblika usvojivši pluralitet kao zahtjev i kao stvarnost sekularnih instituta. Kao rezultat susreta, upoznavanja i traženja najboljih mogućnosti suradnje na međunarodnom planu osnovana je nakon dvije godine, u rujnu 1972. na sastanku poglavara svih sekularnih instituta u Nemiju kod Rima i »Međunarodna konferencija sekularnih instituta« (kratica CMIS), koja izdaje i svoj bilten za povezivanje i upoznavanje na pet svjetskih jezika, pod naslovom »Dijalog«. Poduzimaju se zajednička istraživanja bitnih tema, raste literatura o institutima, mnogi se pojmovi rasvjetljuju, bistre i produbljuju.

     Najvažniju ulogu u razvoju postkoncilskog produbljivanja teološke nauke u sekularnim institutima imaju tri velika govora što ih je Papa Pavao VI. uputio institutima u posebnim prilikama: 26. IX 1970. prigodom Međunarodnog kongresa SI, 2. II. 1972. povodom 2S-godišnjice Konstitucije »Provida Mater« i 20. IX. 1972. prigodom sastanka generalnih poglavara. Papa je ne samo opširno, već hrabro i duboko ušao u tumačenje biti sekularnih instituta i u razradu koncilske misli o njima tako da ih ti instituti uz osnivačke crkvene dokumente smatraju temeljem svoje doktrine i polaznom točkom svih daljnjih razrada i produbljivanja.

                              SPECIFICNOST SEKULARNIH INSTITUTA U MISIJI CRKVE

     Kad promatramo sekularne institute u svem njihovu pluralitetu, čitamo njihove konstitucije i pažljivo proučavamo što je o njima rečeno u crkvenim dokumentima, vidimo da se kao zajednička osnovica svima javljaju neke činjenice, koje možemo uzeti kao karakteristiku te karizme posvećenog života. Sve te ustanove obilježuje: potpuno predanje Bogu po evanđeoskim savjetima i  prisutnost u svijetu s apostolatom kao ciljem. Specifičnost sekularnih instituta upravo je u toj dvostrukoj fizionomiji njihove stvarnosti, u tom jedinstvu posvećenja i svjetovnosti. Njihova je karizma kaže Pavao VI. upravo   »karizma posvećene svjetovnosti« svjesno postavljanje na stjecište dviju struja s istodobnim prihvaćanjem potpunog posvećenja Bogu po evanđeoskim savjetima i pune odgovornosti angažiranja u svijetu. Oba su ova aspekta njihove fizionomije jednako važna i nikako se jedan ne smije precijeniti na račun drugoga. U toj želji za sintezom, koja je zapravo poziv svih kršćana, vidi Papa posebnu vezu između karizme sekularnih instituta i koncilskog usmjerenja Crkve. »U toj perspektivi ne možemo a da ne vidimo duboku i providencijalnu podudarnost između karizme sekularnih instituta i jedne od najvažnijih i najjasnijih smjernica Koncila: prisutnost Crkve u svijetu« (govor, 2. IX. 1972.). U, tom smislu on i poziva institute da » učine Koncil svojim« i na neki način prvi do kraja žive ono na što Koncil poziva čitavu Crkvu, da budu gotovo »model neprestanog napora za novi odnos koji Crkva nastoji da ima prema svijetu i u službi svijetu«. Pri tom su članovi instituta, prema Papinim riječima u rujnu 1972. »stvarno posvećeni i stvarno u svijetu«, a njihova je zadaća da »obogaćuju današnju Crkvu dajući izvanredan primjer svojim svjetovnim životom koji živite kao da je posvećen, a isto tako i svojim posvećenim životom koji živite kao da je svjetovan«. Značajno je posebno kako Papa naglašava jedinstvenost života i posvećenja članova dosad najodvažnijim riječima o tom pitanju po kojima egzistencijalni i društveni položaj »članova SI postaju i njihova teološka stvarnost i put spasenja«. Vrijedno je promotriti taj čitav, makar i nešto duži odlomak Papina govora:

»Riječ, svjetovnost izražava vašu povezanost sa svijetom. Ali ona ne znači samo neki položaj ili funkciju koja odgovara životu u svijetu u smislu obavljanja nekog svjetovnog zanimanja ili zvanja. Ona prije svega mora izražavati vašu svijest da ste u svijetu kao na vama određenom mjestu na kojem ćete pokazati svoju kršćansku odgovornost. Biti u svijetu, tj. zauzimati se za svjetovne vrednote, to je vaš način da budete Crkva i da Crkvu učinite prisutnom, da spasite sebe i da naviještate spasenje. Vaš egzistencijalni i društveni položaj postaju vaša teološka stvarnost i vaš put da ostvarite spasenje i svjedočite za nj….

     Na kraju treba reći da život članova sekularnih instituta još u

mnogo čemu znači traženje, prilagođavanje, životni rizik. Izvjestan paradoks ostaje uvijek II njihovu životu »U svijetu, a ne od svijeta«, no to je paradoks kršćanskog života uopće i na nj se odgovara ne teorijom nego životom, kako kaže poznati teolog Urs von Balthasar:

»Paradoks ostaje: sasvim za Boga i sasvim za svijet u jednoj crkvenoj ustanovi. Živjeti se može jer se sav Bog u Kristu dao za sav svijet i jer je mjesto gdje se to uvijek iznova čini Kristova Crkva – »sakramenat svijeta.«