Dobivši tako jasne smjernice i potvrdu svoje posebne karizme, sekularni instituti se poslije Koncila razvijaju u smislu opće koncilske obnove. Prihvaćajući napomenu prvog stavka »Perfectae caritatis« da pri obnovi moraju »čuvati svoju vlastitu narav«, oni sebi prvenstveno stavljaju pitanje: da li njihov nutarnji i vanjski oblik odgovara onome što Koncil smatra sekularnošću. U svjetlu koncilske nauke preispituju se konstitucije, hrabro se odbacuje ono što se u njih uvuklo iz redovničke terminologije i prakse, traže se autentični izrazi svjetovnog posvećenja, potiču se teološka ispitivanja svijeta, rada laičke duhovnosti i askeze. Većina sekularnih instituta orijentira se prema neupadnom apostolatu »prožimanje svijeta«, neki se odriču vlastitih kuća i pothvata, a od onih koji imaju zajedničke pothvate traži se da ih vrše posve na način svjetovnjaka. Broj od Crkve potvrđe nih sekularnih instituta (papinskog ili dijecezanskog prava) prešao je stotinu, a obuhvaćaju više tisuća članova . Najviše ima ženskih instituta, ali postoje i muški, pa i svećenički instituti, a ima velikih internacionalnih instituta sa sve ‘tri grane: muški, ženski i svećenički . Neki instituti imaju uz članove u užem smislu i takozvani »širi krug« – članove koji ne polažu tri zavjeta, ali žive u duhu evanđeoskih savjeta i rade u smislu instituta. Po broju instituta vodi Europa (a u njoj Italija), no prošireni su već po svim kontinentima. Javlja se sve jača potreba za međusobnom izmjenom mišljenja i iskustava, za zajedničkim istraživanjem i traženjima) za suradnjom na užem i širem pIanu, za upoznavanjem drugoga. Počinju se stvarati nacionalne i jezične unije, a 1970. održava se u Rimu i Međunarodni kongres sekularnih instituta na kome sudjeluje više od 400 članova. Kongres je odigrao snažnu ulogu u daljnjem jačanju međusobnih veza, obogatio spoznajama i dao novih poticaja. Instituti su uz bitne momente koji su zajednički svima – kao specifičnosti jedne karizme – shvatili i čak posebnom rezolucijom prihvatili različitost svojih oblika usvojivši pluralitet kao zahtjev i kao stvarnost sekularnih instituta. Kao rezultat susreta, upoznavanja i traženja najboljih mogućnosti suradnje na međunarodnom planu osnovana je nakon dvije godine, u rujnu 1972. na sastanku poglavara svih sekularnih instituta u Nemiju kod Rima i »Međunarodna konferencija sekularnih instituta« (kratica CMIS), koja izdaje i svoj bilten za povezivanje i upoznavanje na pet svjetskih jezika, pod naslovom »Dijalog«. Poduzimaju se zajednička istraživanja bitnih tema, raste literatura o institutima, mnogi se pojmovi rasvjetljuju, bistre i produbljuju.

     Najvažniju ulogu u razvoju postkoncilskog produbljivanja teološke nauke u sekularnim institutima imaju tri velika govora što ih je Papa Pavao VI. uputio institutima u posebnim prilikama: 26. IX 1970. prigodom Međunarodnog kongresa SI, 2. II. 1972. povodom 2S-godišnjice Konstitucije »Provida Mater« i 20. IX. 1972. prigodom sastanka generalnih poglavara. Papa je ne samo opširno, već hrabro i duboko ušao u tumačenje biti sekularnih instituta i u razradu koncilske misli o njima tako da ih ti instituti uz osnivačke crkvene dokumente smatraju temeljem svoje doktrine i polaznom točkom svih daljnjih razrada i produbljivanja.

                              SPECIFICNOST SEKULARNIH INSTITUTA U MISIJI CRKVE

     Kad promatramo sekularne institute u svem njihovu pluralitetu, čitamo njihove konstitucije i pažljivo proučavamo što je o njima rečeno u crkvenim dokumentima, vidimo da se kao zajednička osnovica svima javljaju neke činjenice, koje možemo uzeti kao karakteristiku te karizme posvećenog života. Sve te ustanove obilježuje: potpuno predanje Bogu po evanđeoskim savjetima i  prisutnost u svijetu s apostolatom kao ciljem. Specifičnost sekularnih instituta upravo je u toj dvostrukoj fizionomiji njihove stvarnosti, u tom jedinstvu posvećenja i svjetovnosti. Njihova je karizma kaže Pavao VI. upravo   »karizma posvećene svjetovnosti« svjesno postavljanje na stjecište dviju struja s istodobnim prihvaćanjem potpunog posvećenja Bogu po evanđeoskim savjetima i pune odgovornosti angažiranja u svijetu. Oba su ova aspekta njihove fizionomije jednako važna i nikako se jedan ne smije precijeniti na račun drugoga. U toj želji za sintezom, koja je zapravo poziv svih kršćana, vidi Papa posebnu vezu između karizme sekularnih instituta i koncilskog usmjerenja Crkve. »U toj perspektivi ne možemo a da ne vidimo duboku i providencijalnu podudarnost između karizme sekularnih instituta i jedne od najvažnijih i najjasnijih smjernica Koncila: prisutnost Crkve u svijetu« (govor, 2. IX. 1972.). U, tom smislu on i poziva institute da » učine Koncil svojim« i na neki način prvi do kraja žive ono na što Koncil poziva čitavu Crkvu, da budu gotovo »model neprestanog napora za novi odnos koji Crkva nastoji da ima prema svijetu i u službi svijetu«. Pri tom su članovi instituta, prema Papinim riječima u rujnu 1972. »stvarno posvećeni i stvarno u svijetu«, a njihova je zadaća da »obogaćuju današnju Crkvu dajući izvanredan primjer svojim svjetovnim životom koji živite kao da je posvećen, a isto tako i svojim posvećenim životom koji živite kao da je svjetovan«. Značajno je posebno kako Papa naglašava jedinstvenost života i posvećenja članova dosad najodvažnijim riječima o tom pitanju po kojima egzistencijalni i društveni položaj »članova SI postaju i njihova teološka stvarnost i put spasenja«. Vrijedno je promotriti taj čitav, makar i nešto duži odlomak Papina govora:

»Riječ, svjetovnost izražava vašu povezanost sa svijetom. Ali ona ne znači samo neki položaj ili funkciju koja odgovara životu u svijetu u smislu obavljanja nekog svjetovnog zanimanja ili zvanja. Ona prije svega mora izražavati vašu svijest da ste u svijetu kao na vama određenom mjestu na kojem ćete pokazati svoju kršćansku odgovornost. Biti u svijetu, tj. zauzimati se za svjetovne vrednote, to je vaš način da budete Crkva i da Crkvu učinite prisutnom, da spasite sebe i da naviještate spasenje. Vaš egzistencijalni i društveni položaj postaju vaša teološka stvarnost i vaš put da ostvarite spasenje i svjedočite za nj….

     Na kraju treba reći da život članova sekularnih instituta još u

mnogo čemu znači traženje, prilagođavanje, životni rizik. Izvjestan paradoks ostaje uvijek II njihovu životu »U svijetu, a ne od svijeta«, no to je paradoks kršćanskog života uopće i na nj se odgovara ne teorijom nego životom, kako kaže poznati teolog Urs von Balthasar:

»Paradoks ostaje: sasvim za Boga i sasvim za svijet u jednoj crkvenoj ustanovi. Živjeti se može jer se sav Bog u Kristu dao za sav svijet i jer je mjesto gdje se to uvijek iznova čini Kristova Crkva – »sakramenat svijeta.«