Dr. Milivoj Mostovac
član vodstva Orlovskog i Križarskog bratstva

“Profesoricu Stanković upoznao sam u Zagrebu negdje 1926. godine, te sam je često sretao bilo u Hrvatskom orlovskom savezu te u prostorijama Velikoga križarskoga bratstva, bilo na brojnim priredbama. Sestra Marica bila je srednje visine, najvećma nasmijana, pa bi prolazeći kraj svojih članica svakoj znala dobaciti ovu ili onu primjedbu. Tako bi se odmah oko nje stvarao neki krug zajedništva. Izvan sumnje, naša je profesorica Marica bila vodstveni tip žene, sposobna da shvati duh vremena, da okupi i vodi ne desetke već tisuće mladih djevojaka, pripadnica raznih staleža i živućih u raznim pokrajinama. I dok smo mi u muškim organizacijama imali skladni ‘trio’: dr. Ivu Protulipca – sjajnog organizatora, dr. Avelina Čepulića – intelektualnog borca te dr. Ivu Merza – duhovnog predvodnika, činilo se da je Marica predstavljala neku živuću sintezu njihovih osebina. Štoviše, ona je za nas bila djelomično Katarina Zrinska, Jeanne d’Arc te Katarina Sienska. Znala je oduševiti mnoštvo, izgrađivati vodstvene ekipe te razgovarati s narodnim i crkvenim vođama. U presudnim časovima pokazivala je zamjernu smjelost, koja nije bila drugo nego vanjski izraz njenoga umovanja i uvjerenja. Činjenica da je svoje slobodno vrijeme posvetila organizaciji te da su njene upute bile popraćene vlastitom životnom praksom privlačila je k njoj djevojačke duše. Njezina misao je logički tekla, obučena u ruho srca, dok joj je glas mijenjao ton prema broju slušatelja. U društvenoj sredini voljela je rasprave te suradnju sviju. Tako je mogla shvatiti mlade i prilagoditi način djelovanja njihovoj psihologiji.”

Dr. Milivoj MOSTOVAC, Hrvatska Jeanne d’Arc: prof. Marica Stanković, rukopis u Arhivu M. Stanković. Citirano prema: Suradnici u ostvarivanju kraljevstva Kristova – Ivan Merz i Marica Stanković, Zagreb, 2003., str.51-52.

dr. Lav Žnidarčić

Dr. Lav Žnidarčić je kao dugogodišnji član Križarske organizacije imao vrlo bliske kontakte i dogovore sa s. Maricom.

     U svom sam radu susreo brojne djelatnike koji su  ne štedeći sebe radili za ideale Žrtve, Euharistije i Aplostolata, ali među svima se na osobit način isticala s. Marica Stanković. Posebno treba naglasiti njezino odvažno nastupanje, ali nikada osobno isticanje. Sve je njezino djelovanje bilo upravljeno na Božju stvar, briga za za ‘mladost vedrine’ i budućnost njoj tako dragog hrvatskog naroda. Sestra Marica nije nikada tražila sebe, njezina je osoba bila uvijek u drugom planu.

     S punom sviješću, odgovornošću i spremnošću na žrtvu čekala je dan svoga uhićenja. Govor s. Marice pred Okružnim sudom u Zagrebu dokaz je velike hrabrosti i inteligencije. Pjesmom je zajedno sa svojim suradnicama dočekala tešku osudu, postavši na taj način Kristov svjedok. Mi, koji smo bili prisutni tom suđenju, bili smo zadivljeni i ponosni. Provela je punih pet godina u zatvoru ne tražeći ni milosti ni zakonskog olakšanja. 

     Marica Stanković bila je osoba vrijedna velikog poštovanja, neumorni i nesebični radnik, dosljedna žrtva svojih ideala, divan primjer onima koji su pozvani raditi na ‘njivi Gospodnjoj’ na bilo koji način. Plodovi njezinog djelovanja su veliki i ogromni. Zapisani su u brojnim dušama i traju i trajat će …”                                                                                                                    (Ž.Brzić, Nasmijano lice / Tragom životnih putova prof. Marice Stanković, U pravi trenutak, Đakovo, 2003.,str. 109.)

Nevenka Šarin

Nevenka Šarin (1917.-2006.) – jedna od najbližih suradnica i sljedbenica M.Stanković.

1939. pristupila je u tek osnovanu Zajednicu suradnica Krista Kralja.

 

                                                                                     Htjela bih …

     Htjela bih toliko lijepih stvari reći o našoj dragoj Majci, ali ne usuđujem se. Kako da baš ja govorim o tako velikoj ženi? Strah me je progovoriti.

     Pustit ću da nam ona sama barem nešto kaže: O silnoj energiji koju je u sebi nosila. O vedrini s kojom nas je osvajala. O dobroti srca. O majčinskoj ljubavi. Da, o svemu onome radi čega smo je poštivale
i voljele. Radi čega smo danas radosne i zahvalne Gospodinu što nam je dao takvu Majku. Mi ne plačemo, već klečimo i molimo joj se. Živjele smo s njom mnogo godina, dijelile smo s njom sve ono lijepo i veliko, a išle smo malo s njom i po trnovitom putu.
     Uvijek je bila tako velika i divna. Koliko je puta nismo razumjele, jer njezini su interesi bili Božji interesi, a mi smo sve gledale kroz ljudske naočale. Dobro je kazala Marija Winovska: »Za razumjeti sveca, treba sam biti svetac«.

     Bila je čovjek načela i principa, nije poznavala kompromisa. Bila je jaka žena. Nije prezala pred poteškoćama. (…)
     Zar je Gospodin dao, našoj dragoj s. Marici, neku posebnu snagu, zar je posjedovala nešto neobično u sebi? O, ne! Bila je kao i mi. Osjetila je i boli, i strah, i žalost, ali sve te osjećaje nadvladala je velika ljubav prema Kristu Kralju, čija je bila prva suradnica kod nas.
     Mnogi se sjećaju onog prizora iz zagrebačke sudnice. Bilo nas je devet. A tko je bio onaj, koji je čitavom procesu dao tako snažan i jedinstven ton. Nije teško pogoditi tko je: naša draga sestra Marica, koja s optuženičke klupe izjavljuje da je njezina životna koncepcija bio Krist Kralj. Zatim povikuje: »Živio Krist Kralj!« A na koncu procesa započinju himnu »Christus vincit«.
     Sjećam se dobro, drage s. Marice, kako je sva bila obuzeta time, da se svi dobro držimo na sudu, onako kako je dostojno nas suradnica. Da ne osramotimo Crkvu, već da joj budemo na ponos. Koliko su je brige morile da sve bude u redu svjedoči to, što nije ni čula koliko je godina suđena. Dok je rulja na nas vikala, dotle je s. Marica onako s podsmijehom pitala: »A koliko su mi dali godina?«
     Mnogima je taj dan bio dan duhovne obnove, a s. Marica je sjela skupa s nama u ćeliju br. 5 na pod  i radosnim srcem zahvalila Gospodinu za sve što nam je udijelio. Ma da je posve mirno i svjesno sve to žrtvovala, ipak živci nisu ostali pošteđeni. I takva ulazi u logor na teški, prisilni, fizički rad. Sve je morala proći, od teškog rada, do najpogrdnijih riječi i najtežih samica. A za nagradu dobila je od samog upravnika logora ovo: »Stanković, vi ste stup katoličke Crkve. Jeste li
svjesni toga?« Divno priznanje za sav rad u Crkvi, ali to priznanjedaje joj prilike za sve teži martirij. O tome ćemo u šutnji razgovarati s njome. (…) Što je bila onima koji su je poznavali iz ranijih dana?
     Evo što piše iz Osijeka jedan mali čovjek, koji je bio naš radnik i supatnik: »U teškim danima iskušenja za naš narod, a osobito hrvatsku mladež, bit će ovaj gubitak velik. I mi, već u zrelijoj dobi osjetit ćemo veliku prazninu među nama, jer nam nema naše drage s. Marice, koja nas je uvijek tako sretala s majčinskom i sestrinskom ljubavi. Ljubav, koja je strujala iz nje, nije bila samo ispraznost, nego stvarna, djelotvorna ljubav, koja se osjećala na svakom koraku i u svakoj riječi. Svi smo mi voljeli s. Maricu. Ona nam je bila uvijek sestra, kojoj smo se mogli povjeriti, reći sve naše boli i jade. Sva naša nastojanja, ideje, svaku našu riječ i osjećaj, znala je uvijek tako toplo primiti. Mi smo, jednom riječi, našli u njoj ono što
smo u životu često puta tražili – utočište.« (…)

     Kako znademo sestra Marica primala je posjete jedne za drugima. Svi smo je trebali i nismo je štedjeli. A ona je posljednjeg kao i prvog primala s osmijehom na licu, uvijek jednako vedra kao da se svakom od srca veseli i uvijek puna razumijevanja. Jednog dana htjele smo je poštedjeti od jedne posjete. Mi smo se onako kćerinski snašle i kazale da je nema, stojeći na vratima, a s. Marica je veselo izašla iz sobe i rekla: »Evo me, tu sam. Ah moje puce, štede me.« Mi smo se samo pogledale i izgubile. (…)
     Na cesti je stalno nekog pozdravljala tako srdačno i toplo, da su se zaustavljali, a nama koje smo je pratile nije bilo pravo, jer smo kasno došle doma. Tako je išlo svaki dan od naše kuće do Jordanovačke kapele. Znala je tko stanuje u svakoj kući i kako se zove svaki član obitelji, pa bilo djece ne znam koliko. Kako im je bilo drago kad je svakoga poimence pozvala i djecu po kosi pomilovala. (…)
     A naši blagdani: Božić, Uskrs, pa naši imendani! S koliko ljubavi i veselja je priređivala darove. Prošle godine na Staro ljeto, našoj dragoj Majci bilo je jako zlo. Mi smo odlučile da ćemo ranije u krevet, samo da što prije bude mir u kući. Ali s. Marica ni čuti. Vruće nas je molila da čekamo Novu Godinu i da si priuštimo dobru večeru. Nije nam bilo pravo, jer smo znale koliko se naša draga Majka muči u krevetu od bolova. I dok smo mi sjedili za stolom oko 10 sati netko je jako zakucao na vrata. Ustala se naša draga Majka, obukla se u Staru Godinu, u crninu i došla nam čestitati, dakako s darom za
svaku posebno. (…)
                                                                                                    (27. listopada 1957.)

                                     Nevenka Šarin, O Marici Stanković iz blizine – uspomene i sjećanja, Teovizija, Zagreb, 2014.

 

Slavica Tuškan

križarica, suđena u Maričinoj grupi, suradnica Krista Kralja

Slavica Tuškan
Na radnom mjestu u Freiburgu

Prošlo je već 25 godina od njezine smrti

                                                                Prvi susreti

     Već sam bila nekoliko mjeseci u Katoličkoj akciji kad je sestra Marica došla u župu sv. Josipa na Trešnjevku, na naš sastanak. Bilo je to prvi i zadnji puta, ali sjećam se još njenih toplih očiju i ugodna glasa kad nam je govorila o suvremenoj situaciji. To je bilo 1945. godine, pred svršetak rata, a ja sam bila sedmoškolka. Osvojila nas je svojim tako jednostavnim ali tako znalačkim prikazom situacije, intelektualnom jasnoćom ali i dubokim povjerenjem u Božju providnost. Njena vedra i jednostavna pojava sve nas je ponijela.

                                                                Boravak u zatvoru

          Zgoda koja je mene strašno puno koštala, zbila se prvi dan kad sam došla u zajedničku ćeliju. Jedna zatvorenica, koja je smjela čitati novine, saznala je da mi je umrla pomajka, i to mi je taj dan saopćila. Vijest je bila tako bolna da sam dugo vremena plakala i zaposjela mjesto u kibli i druge ju nisu mogle upotrebljavati. Kad sam konačno ostavila to mjesto i sjela dotučeno na moju kuvertiru, ona mi je mirno i s puno povjerenja rekla: ,,Ne plači, odsad ću ti ja biti mama!” I od tada sam u tihim večernjim satima u zatvorenićkoj ćeliji dobivala od nje prve pouke razmatranja i prve pouke suradništva. Oduševljavale su me njene sjajne oči koje su govorile više od njenih riječi. Ne znaš da li su to bile suze ganuća ili dubokog proživljavanja onog što je htjela u mene preliti. Ali tu mi je postala majka i tako me bogato odštetila za sve vrijeme čamljenja u zatvoru i za moju izgubljenu maturu. Pripremala me je za Zajednicu i tu sam počela svoju kandidaturu.

     Vrijeme boravka sa četrnaest osoba u jednoj sobi nastojala nam je poljepšati što je više mogla. I stare i mlade, političarke i kriminalke, vješale su se na nju jer je sve voljela, sve tješila i svima bila dobra. 

     Posebno i nezaboravno mi se utisnuo u sjećanje Veliki tjedan. Na Veliki petak molile smo Križni put robijaša, koji je upravo za nas u konkretnoj zatvorskoj situaciji napisala. Kako se samo bijelio naš uskrsni stol kad smo sve žene u ćeliji pozvale na uskrsni doručak. Poticala nas je da ga što je moguće ljepše ukrasimo jer je htjela da, iako daleko od sakramenata i svete mise, što svečanije doživimo blagdan Uskrs, a poslije podne imale smo igrokaz uz tiho pjevanje uskrsnih pjesama.

     Zar to nije bila osoba koju je, prema Pavlu, Kristova ljubav tjerala da radi, da govori Njemu na slavu. Caritas Christi urget nos!  I, ako su oni koji su je htjeli ušutkati, mislili da su to postigli, kako su se prevarili. Ta zar kod punog srca usta mogu šutjeti! Ta zar nije njena koncepcija Isus Krist! Uvijek je pronašla načina da osvaja za Njega, nenametljivo i spremna se uvijek odreći same sebe radi Njega.

                                                                  Boravak u kući

     Iako vedra i po sebi radosna narav znala je plakati kao malo dijete. Nikad neću zaboraviti kad ju je Udba tražila a nismo znali zašto. Srela sam je kad je izlazila iz jordanovačke kapelice. Plakala je kao malo dijete od pomisli da ju opet hoće zatvoriti. Srećom dobila je samo kućni pritvor jer je neka politička zvijerka posjetila Zagreb pa ona tako ”opasna” po društvo nije danima smjela izlaziti dok posjeta nije završila. Ali u njenom srcu nije bilo mržnje na protivnike. Zar nije upravo jednog adventa, kad smo nosile kući bor sa tržnice, srela svog čuvara iz logora i smiješeći ga pozdravila.

     A na današnji dan, pred 25 godina, ležala je u svojoj sobici, na svojem krevetu, na odru. Okružena bijelim cvijećem i svijećama. Bdjele smo uz nju dva dana i dvije noći. Soba je bila uvijek puna. Dolazili su iz cijelog Zagreba: svećenici, redovnici, redovnice, prijatelji, znanci, susjedi. Mirna, nasmijana, bezbrižna. A do njenih nogu su mnogi klečali … Mi, njene kćeri, obećale smo vjernost svome zvanju i molile od nje milost za to. Mi koje smo se tako plašile tog rastanka, najednom smo osjetile mir, snagu, punoljetnost. Osjetile smo naprosto jedan dio njene snage, njene sigurnosti i njene hrabrosti.

     Nikako nije slučajno da je upravo na dan Materinstva Blažene Djevice Marije, 11. listopada 1957., obavljen ukop te drage i velike osobe na našem Mirogoju. …                                                               Zagreb, 9. listopada 1982.

                                                                            Hvala ti, Majko …

Predraga Majko! Dopusti da ti na kraju današnjeg susreta s tobom kažem jednu riječ, koju si na zemlji tako nerado slušala kada smo ju tebi upravljale. Bila si uvjerena da ti je sve darovano zato da nama dijeliš. I jer si u tu službu stavila čitavu sebe, ne mareći za žrtve koje je ona od tebe tražila, osjećamo se danas posebno potaknute da ti reknemo: hvala!

Hvala, Majko, za sav trud koji si uložila postavljajući temelje Zgrade, koju je Kralj svemira odlučio sazidati upravo uz tvoju aktivnu suradnju.

Hvala za onu herojsku velikodušnost kojom si prihvatila sve napore, žrtve i odricanja, koje je tražila od tebe daljnja dugotrajna izgradnja Djela, sve tamo do 18. listopada 1953., do tog, kako si ga sama negdje nazvala »duhovskog dana naše Ustanove«, kada je i sveta Crkva potvrdila da si dobro radila, pa sve do tvog posljednjeg dana.

Hvala, Majko, za neiskazanu ljubav, kojom si iz ruku Providnosti primila svaku od nas, tvojih kćeri.

Hvala za ono divno razumijevanje i nježnu brigu, kojom si bdjela nad našim prvim koracima na putu savršenstva.

Hvala, Majko, što si nas s toliko ljupke strpljivosti pripravljala za naše prvo darivanje Bogu po svetim zavjetima.

Hvala za one bezbrojne dobre savjete, pa i ukore, koje si nam dala.

Hvala ti što si s onoliko blagosti primala boli, koje smo ti često puta zadale našom neozbiljnošću i površnošću u tvojoj školi.

Hvala za onaj smiješak i vedrinu kojom si nas u svako doba primala.

Hvala za divne riječi hrabrenja i optimizma, kojim si toliko puta osušila naše suze i napunila srce novom jakošću za nošenje križa.

Hvala na nježnoj brizi koju si vodila za naš duševni i tjelesni život, napose za godišnji odmor, koji je mnogoj od nas bio omogućen jedino posredovanjem tvoje dobrote.

Hvala, Majko, za žarke one uzdisaje, koje si tako često upravljala Gospodinu za nas.

Hvala ti, što si s toliko živog interesa i s toliko molitava pratila naša nastojanja u apostolatu.

Hvala ti, što si nas preko divnih svojih razmatranja naučila ljubiti Kraljevo srce i srce njegove presvete Majke.

A posebna ti hvala, ljubljena Majko, što si nas primjerom svog vlastitog života oduševila za aktivnu suradnju s Kristom na spasavanju neumrlih duša.

I primajući vječnu nagradu u nebeskoj domovini mislila si na nas, i poslala nam pozdrav mira.

Za svu ljubav, žrtve i dobrotu, vječna ti hvala, Majko!

                                                                         Slavica Tuškan

                                                  (Izgovoreno na komemoraciji, 20. listopada 1957.)