Htjela bih …

     Htjela bih toliko lijepih stvari reći o našoj dragoj Majci, ali ne usuđujem se. Kako da baš ja govorim o tako velikoj ženi? Strah me je progovoriti.

     Pustit ću da nam ona sama barem nešto kaže: O silnoj energiji koju je u sebi nosila. O vedrini s kojom nas je osvajala. O dobroti srca. O majčinskoj ljubavi. Da, o svemu onome radi čega smo je poštivale
i voljele. Radi čega smo danas radosne i zahvalne Gospodinu što nam je dao takvu Majku. Mi ne plačemo, već klečimo i molimo joj se. Živjele smo s njom mnogo godina, dijelile smo s njom sve ono lijepo i veliko, a išle smo malo s njom i po trnovitom putu.
     Uvijek je bila tako velika i divna. Koliko je puta nismo razumjele, jer njezini su interesi bili Božji interesi, a mi smo sve gledale kroz ljudske naočale. Dobro je kazala Marija Winovska: »Za razumjeti sveca, treba sam biti svetac«.

     Bila je čovjek načela i principa, nije poznavala kompromisa. Bila je jaka žena. Nije prezala pred poteškoćama. (…)
     Zar je Gospodin dao, našoj dragoj s. Marici, neku posebnu snagu, zar je posjedovala nešto neobično u sebi? O, ne! Bila je kao i mi. Osjetila je i boli, i strah, i žalost, ali sve te osjećaje nadvladala je velika ljubav prema Kristu Kralju, čija je bila prva suradnica kod nas.
     Mnogi se sjećaju onog prizora iz zagrebačke sudnice. Bilo nas je devet. A tko je bio onaj, koji je čitavom procesu dao tako snažan i jedinstven ton. Nije teško pogoditi tko je: naša draga sestra Marica, koja s optuženičke klupe izjavljuje da je njezina životna koncepcija bio Krist Kralj. Zatim povikuje: »Živio Krist Kralj!« A na koncu procesa započinju himnu »Christus vincit«.
     Sjećam se dobro, drage s. Marice, kako je sva bila obuzeta time, da se svi dobro držimo na sudu, onako kako je dostojno nas suradnica. Da ne osramotimo Crkvu, već da joj budemo na ponos. Koliko su je brige morile da sve bude u redu svjedoči to, što nije ni čula koliko je godina suđena. Dok je rulja na nas vikala, dotle je s. Marica onako s podsmijehom pitala: »A koliko su mi dali godina?«
     Mnogima je taj dan bio dan duhovne obnove, a s. Marica je sjela skupa s nama u ćeliju br. 5 na pod  i radosnim srcem zahvalila Gospodinu za sve što nam je udijelio. Ma da je posve mirno i svjesno sve to žrtvovala, ipak živci nisu ostali pošteđeni. I takva ulazi u logor na teški, prisilni, fizički rad. Sve je morala proći, od teškog rada, do najpogrdnijih riječi i najtežih samica. A za nagradu dobila je od samog upravnika logora ovo: »Stanković, vi ste stup katoličke Crkve. Jeste li
svjesni toga?« Divno priznanje za sav rad u Crkvi, ali to priznanjedaje joj prilike za sve teži martirij. O tome ćemo u šutnji razgovarati s njome. (…) Što je bila onima koji su je poznavali iz ranijih dana?
     Evo što piše iz Osijeka jedan mali čovjek, koji je bio naš radnik i supatnik: »U teškim danima iskušenja za naš narod, a osobito hrvatsku mladež, bit će ovaj gubitak velik. I mi, već u zrelijoj dobi osjetit ćemo veliku prazninu među nama, jer nam nema naše drage s. Marice, koja nas je uvijek tako sretala s majčinskom i sestrinskom ljubavi. Ljubav, koja je strujala iz nje, nije bila samo ispraznost, nego stvarna, djelotvorna ljubav, koja se osjećala na svakom koraku i u svakoj riječi. Svi smo mi voljeli s. Maricu. Ona nam je bila uvijek sestra, kojoj smo se mogli povjeriti, reći sve naše boli i jade. Sva naša nastojanja, ideje, svaku našu riječ i osjećaj, znala je uvijek tako toplo primiti. Mi smo, jednom riječi, našli u njoj ono što
smo u životu često puta tražili – utočište.« (…)

     Kako znademo sestra Marica primala je posjete jedne za drugima. Svi smo je trebali i nismo je štedjeli. A ona je posljednjeg kao i prvog primala s osmijehom na licu, uvijek jednako vedra kao da se svakom od srca veseli i uvijek puna razumijevanja. Jednog dana htjele smo je poštedjeti od jedne posjete. Mi smo se onako kćerinski snašle i kazale da je nema, stojeći na vratima, a s. Marica je veselo izašla iz sobe i rekla: »Evo me, tu sam. Ah moje puce, štede me.« Mi smo se samo pogledale i izgubile. (…)
     Na cesti je stalno nekog pozdravljala tako srdačno i toplo, da su se zaustavljali, a nama koje smo je pratile nije bilo pravo, jer smo kasno došle doma. Tako je išlo svaki dan od naše kuće do Jordanovačke kapele. Znala je tko stanuje u svakoj kući i kako se zove svaki član obitelji, pa bilo djece ne znam koliko. Kako im je bilo drago kad je svakoga poimence pozvala i djecu po kosi pomilovala. (…)
     A naši blagdani: Božić, Uskrs, pa naši imendani! S koliko ljubavi i veselja je priređivala darove. Prošle godine na Staro ljeto, našoj dragoj Majci bilo je jako zlo. Mi smo odlučile da ćemo ranije u krevet, samo da što prije bude mir u kući. Ali s. Marica ni čuti. Vruće nas je molila da čekamo Novu Godinu i da si priuštimo dobru večeru. Nije nam bilo pravo, jer smo znale koliko se naša draga Majka muči u krevetu od bolova. I dok smo mi sjedili za stolom oko 10 sati netko je jako zakucao na vrata. Ustala se naša draga Majka, obukla se u Staru Godinu, u crninu i došla nam čestitati, dakako s darom za
svaku posebno. (…)
                                                                                                    (27. listopada 1957.)

                                     Nevenka Šarin, O Marici Stanković iz blizine – uspomene i sjećanja, Teovizija, Zagreb, 2014.