Uloga kardinala Stepinca u životu i djelu Marice Stanković
Sestra Marica je punih dvadeset godina bila predsjednica organizacije katoličkih djevojaka, najprije orlica a zatim križarica. Čim je dr. Alojzije Stepinac 1934. godine imenovan za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora, a već 1937. postao nadbiskupom i metropolitom, započela je neposredna i živa suradnja. Ona se njemu kao crkvenom poglavaru rado i često obraćala za savjete, odobrenja i sugestije u radu tadašnjih organizacija. Kada je ideja o osnivanju ženskog svjetovnog instituta počela dozrijevati, Marica se s Nadbiskupom savjetovala i dogovarala o svemu. Njegovim odobrenjem je u ljetu 1938., nakon osmodnevnih duhovnih vježbi pod vodstvom o. Poglajena DI, s nas šest prisutnih križarica, osnovana Zajednica suradnica Krista Kralja. Nakon povratka u Zagreb nadbiskup Stepinac je o svemu detaljno izvješten te se uz njegov blagoslov, stalnu brigu i praćenje razvitka nastavilo radom. Godišnje mu se slao detaljan izvještaj o životu i apostolatu ustanove.
No kontakti sestre Marice i nadbiskupa Stepinca nisu bili samo zvanični. Obraćala mu se za savjete i mišljenje ne samo kao »šefu« i crkvenom poglavaru nego i kao osobnom prijatelju i duhovniku. Mnogo je patila u teškoćama osnutka, u sumnjama da nije ona pozvana da utemelji to Božje djelo. Nije se smatrala doraslom i izabranom za to djelo. Tek kada joj je nadbiskup Stepinac kao crkveni poglavar i duhovni vođa potvrdio da je taj poziv Božji i njezin, smirila se i zdušno prihvatila taj križ. O tome govore i Nadbiskupova pisma iz Krašića od 12.7.1953. i od 26.4.1954.
Kada sam 1938. došla na studij u Zagreb, pratila sam koji put sestru Maricu kada je išla u posjet Nadbiskupu. Ti su susreti bili srdačni, iskreni, uz uzajamno osobno poštovanje i povjerenje. Razgovori puni iskrenosti, puni dobrote, njegove očinske brige i razumijevanja, poticaja i ohrabrenja, pa i pohvala.
Kada je nadbiskup Stepinac uhapšen i suđen, sestra Marica je s nekoliko suradnica i križarica organizirala molitve za njega. Na koljenima su obilazile oltar u katedrali, a mnoge mlade duše su prikazale godinudvije svoga života za njegovo oslobođenje.
U našoj Ustanovi je trajno sačuvana uspomena i štovanje uzoritog Kardinala, posjete njegovu grobu i širenje istine o njemu.
Mara Čović, Maričina neposredna nasljednica u vodstvu Suradnica Krista Kralja
Na slici vidimo kako zagrebački nadbiskup sjedeći između križarskih duhovnika, s velikim zanimanjem prati raspravu križarica na njihovom godišnjem susretu. Bilo je to 1944. u dvorcu Brezovica kod Zagreba, posljednjem križaričkom tečaju prije raspuštanja 1945. godine. No, Maricu i njezine suradnice pratit će Blaženik itekako zainteresirano i nadalje, bez obzira na svoje zatočeništvo. Tako npr. punih 10 godina kasnije, nalazimo 22.2.1954. u ,,Vranekovićevom dnevniku” zabilježeno: ,,Piše mi Marica Stanković. Lijepo rade te ‘Suradnice Krista Kralja’. Svuda ih ima: u bolnici, uredu, tvornici … Riječju i primjerom djeluju u svojoj okolini.”
Bliska suradnja Marice Stanković s nadbiskupom Stepincem (opširnije)
Marica Stanković je blisko surađivala s nadbiskupom Stepincem unutar Katoličke akcije.
Uz nastavničku službu istodobno je glavnina njezine energije bila posvećena organiziranom djelovanju među katoličkom ženskom mladeži u duhu Katoličke akcije, najprije u orličkim, a nakon ukidanja orlovstva 1929. godine, u križaričkim organizacijama – kojima je 1930. bila suosnivačicom. Izabrana je za predsjednicu Velikog križarskog sestrinstva i tu službu vrši sve do raspuštanja križarstva 1945. U tom svojstvu ona neumorno putuje, organizira, posjećuje, razgovara, drži predavanja i govore, piše u katoličkim glasilima, napose u orličkom odnosno križaričkom glasilu »Za vjeru i dom« – kojemu je godinama i glavnom urednicom – o svim važnim temama svoga vremena, osobito o ulozi žene, euharistiji, apostolatu, Crkvi, papinstvu. Njezin optimizam i vedrina, katolička radikalnost a uz to širina pogleda i razumijevanje mladenačkih problema, osobna zauzetost i velikodušnost te toplina njezina humora – snažno privlače mladi djevojački svijet. Diljem Hrvatske znaju je jednostavno kao »sestru Maricu«. Taj organizacijski rad živo je opisala u svojoj knjizi znakovita naslova »Mladost vedrine« (Zagreb, 1944.). Godine 1942. primit će za svoje djelovanje, kao prva žena u Hrvatskoj, i visoko crkveno odličje »Pro Ecclesia et Pontifice«
(Izazov Kristova Kraljevstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 208.str.)
1942. godine križarice su svečano proslavile 15-godišnjicu predsjedništva Marice Stanković. Na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa, dr. Alojzija Stepinca, ona je tada za svoj “plodonosan i požrtvovan rad među katoličkom mladosti u hrvatskom narodu” odlikovana i visokim crkvenim priznanjem, papinskim odlikovanjem Pro Ecclesia et Pontifice. Odlikovanje joj je 13. rujna, na svečanoj proslavi Križarskog dana i otvaranja Merčeve godine u Franjevačkoj dvorani u Zagrebu, predao nadbiskup Stepinac. Čestitajući zahvalio joj je pritom “na dugogodišnjem radu u križarskoj organizaciji i istinskom kršćanskom životu”. Zahvaljujući sa svoje strane, Marica je istaknula “da joj je to odlikovanje sa najvišeg mjesta Crkve, od Svetog Oca, vrlo drago i da smatra, da ovo nije dano samo njoj, nego cijeloj križarskoj mladosti, a ona da je samo vanjska i vidljiva nositeljica toga odlikovanja. I s njom su odlikovane sve one, koje su od prvih početaka bile njezine najuže suradnice, do onih članica, koje su tek nedavno stupile u organizaciju.”
Iza tečaja u Banja Luci 1938. šest je djevojaka uključujući Maricu Stanković obavilo zatvorene duhovne vježbe, koje je vodio o. Poglajen, i odlučilo pod geslom Adveniat Regnum Tuum osnovati “Zajednicu suradnica Krista Kralja”. Marica Stanković jednoglasno je izabrana za voditeljicu novonastale Zajednice. O. Poglajen je načinio i prvi nacrt pravila. Po povratku u Zagreb obaviješten je o svemu zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, koji “je stvar odobrio i popratio blagoslovom za sve.”
Odmah 1945. započeli su jasni napadi na vjeru i Crkvu, osobito na nadbiskupa Stepinca, koji je prvi put bio zatvoren već u svibnju 1945. Svaka se prilika koristila za napad na Nadbiskupa. U jednoj takvoj zgodi Marica, koja je još bila u aktivnoj nastavničkoj službi, javno je ustala u njegovu obranu, kako nam uz ostale svjedoke događaja živo opisuje njezina prijateljica Vika Švigir:
“Dogodilo se to ovako: 2. lipnja 1945. godine na poziv vlasti skupili su se prosvjetni radnici grada Zagreba u Radničkoj komori. Treba im dati smjernice o radu u sljedećoj godini. I za buduće, jer dolaskom nove vlasti sve se staro ruši i duh komunizma treba da prodre u sve grane života i djelovanja, a ulogu pionirstva novih ideja – predaje se u ruke prosvjetnih radnika. Dvorana je bila dupkom puna, 2500 prisutnih, a među njima veliki broj svećenika – kateheta, i časnih sestara – učiteljica i profesorica. Stajala sam s Maricom na galeriji. Sastanak je vodio Marko Belinić, predsjednik sindikata. Gotovo mirno, tek s kojom primjedbom saslušali su se razni referenti, ali kad je nepravedno napadnuta Crkva i njen predstavnik, dr. Alojzije Stepinac – zagrebački nadbiskup, nastalo je komešanje. Tko će ustati na obranu? Evo, iz tog mnoštva diže se skromna žena Marija Grgić, profesorica. ‘Izjavljujem, što mogu i mnogi od prisutnih potvrditi, da je dr. Alojzije Stepinac za vrijeme rata štitio i pomagao proganjane bez razlike vjere i narodnosti. Vrata njegova dvora bila su otvorena kako katolicima, tako Židovima i pravoslavnima …’ Braniteljicu je prekinuo surovo i cinički nepoznati tip iz Osijeka: ‘Da, branio je Židove jer je imao Židovku za metresu.’ Nastalo je u dvorani zgražanje i negodovanje, a ja osjetih kako se Marica trgla i energično diže ruku i viče: ‘Molim za riječ!’. Nastane tišina i Marica progovori mirno, ali energično: ‘Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga koji je grmio s propovjedaonice na one koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio za sklonište djeci čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće da ih ne zadesi smrt. Ima velik broj prisutnih koji to mogu potvrditi, a veliki je broj preživjelih Židova i pravoslavnih koji bi to spremno potvrdili i zahvalili za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu. Zato s gnjušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj, što se dozvolilo da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjetnih radnika, padaju takve klevete.’ Nastao je pljesak i odobravanje, ali nitko od prisutnih nije se usudio što se usudila ta velika žena, braniti našega poglavara (…) Poslije toga brzo je sastanak završen, a Marica i ja zadnje smo napustile dvoranu. Rekla mi je: ‘Znam što me čeka!’ Cijeli je Zagreb brujio o tom sastanku. Brojni su joj čestitali na ulici, a neki su došli čak u kuću. Od toga dana imala je spreman zavežaj i deku, i čekala je. Dalje djeluje i radi. Ne povlači se iako osjeća da je praćena na svakom koraku.”
Vjerojatno je i ta zgoda ponukala Maricu da ubrzo preda svoju zahvalu na aktivnoj nastavničkoj službi, a sama priznaje da je već 1945. očekivala hapšenje. Sam nadbiskup Stepinac je tada 3.6.1945. nakon tri tjedna pritvora pušten kući i ostao je na slobodi do rujna 1946. kada je ponovno zatvoren i 11. listopada osuđen. Marica opisuje te dane: “U rujnu je uhapšen g. nadbiskup, dr. Alojzije Stepinac, i to nas je sve i ražalostilo i smutilo. Odmah nakon njegova hapšenja počelo se s molitvama, žarkim molitvama, da nam ga Gospodin ostavi. (…) Kako su se u katedrali držali dnevno blagoslovi u počast listopadske Kraljice svete krunice, mnoge članice naših bivših organizacija dolazile su u katedralu i javno molile za Nadbiskupa. Za vrijeme krunice one su načinile veliki krug po crkvi i klečeći, na koljenima, obilazile crkvom moleći krunicu. Tome su se pridružili i drugi vjernici, i ta velika kolona žena i djevojaka micala se tako klečeći po kamenu katedrale kroz čitavo vrijeme čekanja na proces i za vrijeme samog procesa. To su bile šutljive demonstracije, kako ih je nazvao jednom javni tužilac. A u nedjelju, dan prije nego je proces počeo, čitava je katedrala u grču pjevala: ‘Povrati, mila Majčice, Nadbiskupa nam.’ Naše su se djevojke postavile ne razna mjesta u katedrali i počele tako pjevati, a vjernike nije bilo teško pokrenuti. Što da reknem o samom procesu? Bilo je strašno! Nikada nisam vidjela da laž, klevata, ljudska zloba može biti tolika! O samoj stvar neću govoriti, ta cijeli svijet je pozna. Ali od straha, da će veliki Nadbiskup izgubiti glavu, upravile smo pismo papinskom legatu u Beograd, msgr. Harleyu, u kome se oko sto mladih djevojaka odriče jedne godine svoga života, samo da Gospodin poštedi njegov život. Nakon njegove osude nastao je u Zagrebu neki opći strah među katolicima, pa i među nama. Strah, klonulost!”
Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947. u popodnevnim satima i pritvorena u Petrinjskoj ulici. Suđenje se održavalo od 22. do 24. siječnja.
‘Ponavljam, što sam već i rekla, da je moja jedina koncepcija Isus Krist, Njegova nauka i Njegovo evanđelje, i ništa drugo. (…) I sav moj rad išao je za čuvanjem vjere i jačanjem vjere u dušama omladine. Političke nekakve koncepcije nisam nikada imala.’ ’Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam sa onim parolama, kojima sam služila cijeli život: Živio Krist Kralj! Živio Sveti Otac Papa! Živjela kršćanska Europa!’ Aplauz, veliki aplauz nastao je u dvorani. Sutradan u 12 sati proglašenje presude. (…) U tišini je pročitana presuda: don Ante i ja – 5 godina, Nevenka – 3 godine, Emilija, Slavica i ostale – po 1 godinu, što su uglavnom već izdržale. Nakon proglašenja osude zapjevali smo: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat.”
Ovom je suđenju prisustvovalo mnogo bivših križara i križarica, a bili su tu i duhovnici: Franjo Šeper, Josip Arnerić, o. Ivan Kozelj i don Žarko Brzić. Mnogo je svjedoka koji svi govore o hrabrom držanju optuženih i ponosu kojim se vijest o njemu širila u katoličkoj javnosti.
Na odsluženje kazne u Kazneno popravnom domu u Slavonskoj Požegi otpremljena je 1. travnja 1948. i izdržat će tamo kaznu do zadnjega dana. Izišla je iz logora 1. rujna 1952. točno pet godina nakon uhićenja.
Maričina prijateljica Vika Švigir zna da je za Maricu vrlo mnogo molio zatočeni zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac. Imamo i njeno svjedočanstvo o njihovu susretu nakon Maričinog povratka, ali bez potanjih podataka: “Marica je osjećala moć kardinalovih molitava, zato nakon izlaska iz logora, odluči da ga posjeti u Krašiću. Svatko tko posjeti kardinala treba se pred vlastima legitimirati. Tako će biti i s Maricom. Ali ona se ne boji. Ide kardinalu da mu zahvali za molitve, za žrtve, koje doprinosi za tolike pojedince i za čitav hrvatski narod. Otišla je da se ujedno s njim oprosti i kaže: ‘Do viđenja u vječnosti!’ I tako je bilo!” Svakako, iz sačuvanih, brojnih i opširnih, Kardinalovih pisama Marici u narednim godinama vidljivo je da ga je ona potanko obavještavala o životu i nastojanjima svoje Zajednice, a on je s velikim zanimanjem pratio taj razvitak, komentirajući, savjetujući i blagoslivljajući.
O radu na Pravilima Marica piše. ”Čitava godina 1953. bila je zapravo godina korigiranja Pravila, odnosno prilagođivanje starih nacrta najnovijim papinskim direktivama. Uzela sam ona Pravila, odnosno onaj nacrt iz godine 1943., popravljala ga, ispravljala i stavljala pojedine, već u praksi prokušane stvari, u paragrafe. Počela sam tim radom na Čistu srijedu 1953., dakle, nekako pola godine nakon što sam bila kod kuće. (…) Ispravljanje Pravila svršila sam relativno u kratko vrijeme, za nekoliko mjeseci. Kako sam koji odlomak svršila, tako sam ga dala na kritiku o. Kozelju i dr. Šeperu. O. Kozelj napisao je vrlo kratke opaske, a dr. Šeper malo opširnije.(…) Uoči potvrde Pravila, a iz bojazni da će se preuzv. Salis skanjivati da ih potvrdi, zamolila sam za potporu preuzv. Stepinca. On je odgovorio prekrasnim pismom od 12.7.1953. i otada je počelo naše dopisivanje. Njegova Eminencija upravila nam je do sada nekoliko prekrasnih, posve programatskih pisama, koja su uz Konstitucije naše najveće blago.”
(Marica STANKOVIĆ, Povijest ustanove Suradnica Krista Kralja, rukopis)
U spomenutom pismu kardinal Stepinac između ostalog piše: “… moram reći da je osnutkom ustanove Suradnica Krista Kralja Božja providnost učinila opet jedan potez u cilju spasavanja besmrtnih duša kakav baš odgovara vremenima u kojima i koja još dolaze, potez koji je dokaz ljubavi Božje prema našem teško iskušanom narodu, kad je u pitanju njegovo najveće dobro, sveta vjera. Držim zbog toga da nema nikakva razloga oklijevati s odobrenjem ustanove Suradnica Krista Kralja, nakon što se Konstitucije pregledaju, pa sam u tom smislu i odaslao dopis svome zamjeniku da se to odobrenje što prije podijeli te se u svakom slučaju uzmognu zavjeti obaviti na blagdan Krista Kralja. Bitnih nekih promjena jedva da bi moglo biti, a da se ne dirne u samu svrhu Ustanove koja je tako divna i, kako rekoh, tako odgovara vremenima u kojima živimo. Osim toga, ta je Ustanova prošla kroz vatru iskušenja dugi niz godina, napose ovih zadnjih godina i tako opravdala pravo na povjerenje i blagoslov od strane crkvene vlasti. (…) Nije važan broj nego duh. (…) Nitko ne može predvidjeti što može da slijedi iz rada jedne jedine duhovno izgrađene članice ustanove Suradnica Krista Kralja. To će pokazati tek budućnost, a u punom svjetlu svakako vječnost. (..) Ja, dakle, zazivljem milost Božju na ustanovu Suradnica Krista Kralja i kao zalog tih milosti šaljem svoj nadpastirski blagoslov Vama, svima sadanjim članicama zavjetovanim, novakinjama, postulanticama. Izričem od srca taj blagoslov i nad onima koje će doći iza svih vas i kada mene više ne bude na životu. Bit će mi utjeha i preko groba da se u ovim apokaliptičkim vremenima našlo junačkih duša među kćerima našega naroda koje su znale ostaviti i oca i majku, i braću i sestre, i obiteljski život, radi viših ideala da zalutale duše privedu natrag k Bogu i učine ih zauvijek sretnima.”
Vrlo brzo će se pojaviti i druga posljedica logoraške patnje: bolest. Njezino je zdravlje petogodišnjim zatvorom oslabljeno i prvi se ozbiljni znaci bolesti pojavljuju krajem studenoga 1955.
Bolesnoj Marici stigle su riječi ohrabrenja i utjehe i iz Krašića. Kardinal Stepinac piše: “Obaviješten sam, da ste već dulje vremena prikovani uz bolesnički krevet i da Vam je skoro onemogućen svaki ozbiljni rad. Za duše, koje bi željele još puno učiniti za Boga, kao što je slučaj kod Vas, može jedna teška bolest u prvi čas dovesti možda do malodušnosti. Ali ne zaboravimo nikada onih riječi sv. Pavla apostola: ‘Nijedan od nas ne živi samome sebi i nijedan ne umire samome sebi. Jer ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Ako dakle živimo ili ako umiremo, Gospodnji smo.’ Ni Vaša teška patnja, bila ona fizičke ili psihičke naravi, nije bez zasluge pred Bogom, kad se na nju kaže iskreni: ‘Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.’ Što više, možete baš u ovim bolnim časovima više zaslužiti pred Bogom i za sebe i za Ustanovu, koja Vam je toliko na srcu, jer se traži veća žrtva od naše ljudske naravi kad nas ostavi zdravlje, nego li kad cvatemo od zdravlja. (…) Poznavajući vjeru Vašu već više od dva decenija, ne sumnjam, da u pravom duhu snosite svoju bolest. A za Ustanovu, koja Vam je sigurno uvijek pred očima, prepustite brigu Bogu dragome, nakon što ste učinila koliko ste ljudski učiniti mogla. I s obzirom na Ustanovu vrijedi ona riječ Spasiteljeva na gori blaženstva: ‘Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega zla.’ Zato i gledamo onu vanrednu pojavu, da su osnivači i osnivačice redova i ustanova kroz vjekove sa svetom indiferentnošću stavljali Bogu dragome na raspoloženje svoje djelo, da učini od njega ono što se njegovom Božanskom Veličanstvu najviše sviđa. I On je onda uvijek više učinio nego što su djeca Njegova mogla i poželjeti. Tako neka bude i kod Vas.”
(Stella Tamhina, Marica Stanković (1900-1957), Životopis i bibliografija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.)
