Marica Stanković je napisala tekst na papirićima iz dubine vlastitog iskustva, a njene supatnice doživljavale su i molile ga kao svoj, robijaški križni put. Njima je tada donio utjehu i ohrabrenje, a uspjele su ga kasnije iznijeti iz zatvora te je tako sačuvan do današnjih dana.
Nakon što u I. postaji dirljivim riječima oživljuje Isusovu osudu na smrt, nastavlja: »I ja sam, Isuse, stajala jednog dana pred sudištem. I bila sam sama, gotovo posve sama. I ja sam čula osudu, koja doduše nije bila na smrt, ali je bila osuda teške i sramotne robije.«
Na X. postaji susrećemo upravo ispovjedne rečenice:
Molitva koja se izvija iz tih proživljavanja potresno je prodorna i usrdna. Na XI. postaji glasi:
U XII. postaji molitva postaje posebno prisna, a istodobno i sveobuhvatna:
Na XIII. postaji obraća se na osobit način Mariji:
A onda na XIV. postaji iz svoje nepokolebive uskrsne vjere moli:
