Marica Stanković Isus Krist! On, i samo On, i uvijek On
Detalj raspela s likom Isusa Krista iz sobe Marice Stanković. To raspelo u beuronskom stilu donijela je iz Maribora svojoj Zajednici i o tom zapisala: ,,Na drugi blagdan Krista Kralja (1939.) unijet je s velikom ljubavlju Njegov kip u naš Dom. No možda smo u taj dan i u dane koji su se redali iza njega gledale samo u kraljevsku krunu Vođe našega, a nismo razumjele simboliku njegovih probodenih ruku. Pa ipak te su probodene ruke naviještale da učenice najvećeg Kralja moraju poći Njegovim putem, putem boli i patnja, bičeva i samrtnih izdisaja.” U sjeni toga raspela Marica je 8. listopada 1957. završila svoj zemaljski hod, a danas se ono nalazi nad oltarom u kapelici Suradnica Krista Kralja. Isus Krist, On, i samo On, i uvijek On, str.123.
Zapravo je najbolje ići tako:
Potpuno gol i zavezanih očiju za Onim
čijim se križem jedino smijemo hvaliti …
Ti znaš da je ljubav rješenje svega, lijek za sve.
Velika, sveobuhvatna, nesebična, kršćanska ljubav-
ona ljubav koja iz Kristova srca izvire,
jer je ona On sam, On kao Bog-čovjek i
On kao Mudrost Očeva, kao Prvijenac Očev.
Da, ljubav, samo ljubav je lijek za sve,
rješenje svih pitanja, i za pojedince i za obitelji,
i za narode i za čovječanstvo,
Budi nosilac takve velike i svete ljubavi
u ovom krugu koji ti je Bog povjerio.
To je najljepša životna misija i jedina misija, koja je
dostojna čovjeka. Isplati se za nju živjeti.
(Iz logora Ivanki D.)
Duboko u srcu duše koja ljubi Boga
grad je mira i ništa nas, ako smo uz Boga,
ne može pokolebati.
Ni osamljenost, ni odvraćanje ljudi od nas.
Ta zar nije kraj nas najbolji Prijatelj?
Ni grijesi prošlosti.
Ta zar nije uz nas milosrdni Samaritanac.
Ni naše sadašnje slabosti i nedosljednosti.
Ta zar nemamo najboljeg Učitelja
koji će nas strpljivo i opet i opet podnositi?
Ni naše eventualne teške zablude i padovi,
ta zar naš Kralj nije i dobar Pastir.
I tako bismo mogli dugo nabrajati …
(18.10.1952.)
Križ je najsigurniji put do Isusa.
Križ je najbolji pedagog i metodičar u Isusovoj školi.
Križ nas najsigurnije čisti od zla i slabosti u nama.
Po križu najsavršenije prosljeđujemo muku,
raspinjanje i smrt Gospodinovu, za spas svijeta
i spas duša. Po hrabrom nošenju križa postajemo najsličnije Onome koji ga je nosio pred nama.
Jer nas nije pustio i ne pušta nas da ga nosimo sami.
On ide pred nama, On pridržava naše križeve,
On ih čini lakšima i snošljivijima.
Pa koji drugi put da traži suradnica, ako je put križa
najsavršeniji? Ako najsigurnije k Isusu vodi?
Ako je put križa bio njegov životni put,
što drugo da mi tražimo?”
(14. 9. 1956.)
Ako je smisao suradništva u nestajanju
suradnice u prebogatom liku Isusa Krista
i u tom svetom jedinstvu dijeljenje i buđenje
njegova božanskog života u dušama,
taj se smisao i ta se zadaća ne može ostvariti bez
dnevnog. svjesnog i potpunog sjedinjenja
suradnice sa žrtvom na Križu, sa žrtvom svete mise.
jer kako će se obući u Isusa Krista i nestati u njemu,
ako se zajedno s njim ne penje na križ,
ako nije pripravna da s njim umire svaki dan iznova.
I kako će dijeliti drugima iz prebogate riznice ljubavi
Sina Božjega, ako nije sama shvatila
bit i srž ljubavi u svetoj misi i po svetoj misi.
Doista, suradnici mora sveta misa biti središte dana.
Još više! Njezin je dan, od jutra do mraka
neprestana i neprekidna sveta misa.
S njom ona svoj dan započinje,
ali u njoj ona svoj dan nastavlja i završava.
Čitav dan suradnice je zahvala za svetu misu,
unošenje misnih darova u okolinu kojom se kreće i
priprava za slijedeću svetu misu.
Jer mi jako dobro znamo da onaj
”Ite, Misa est!” ne znači kraj svete mise,
već samo kraj njezinoga liturgijskog dijela.
Misu nastavlja kršćanin u svome dnevnom životu
uvijek i svagdje. Kako je divno tako živjeti!
Uvijek u blizini svete misne žrtve! Uvijek u duhu
samoga žrtvenog Dara – Isusa Krista.
(Veljača 1957.)
Ljubav Kristova prema nama nužno nas goni
da budemo čuvari, branitelji,
širitelji te ljubavi u drugima.
Da kao suradnici nastavljamo njegovo životno djelo,
njegovu otkupiteljsku ulogu …
Suradnica Krista Kralja!
Može li netko biti nečiji suradnik, a da ne misli kao on?
Da ne bude jedno s njim?
Njegov izraz, njegova riječ, njegov drugi ”ja”.
I zar nas upravo to ime ne potiče na svetost? I zar
to ime nije dostatno da u buci i vrevi života i dana
suradnicu sjeća kome pripada i za koga radi?
(Komentar pravila, 1957)