Dr. Ivan Merz - prijatelj i duhovni učitelj Marice Stanković
Marica Stanković prvi put je vidjela Ivana Merza na sletu orlovske mladeži u Mariboru 1920.godine. Na tom skupu Merz je kao bečki student održao predavanje.
Svoje je mariborske dojmove opširno opisala i stavila na početak svoje knjige ,,Mladost vedrine”, a već samim naslovom ,,Neobičan govor” izričito vezala uz Merza.
(Suradnici kraljevstva Kristova, str.43)
Neobičan govor
Bilo je to 1920. godine. S grupom hrvatske mladeži putovala sam i ja, onda još maturantica jedne zagrebačke srednje škole. Za mene je taj put bio pogotovo osobit. Sve mi je bilo novo, sasvim novo. I velike ideje katoličkog preporoda, i prvi napori Slovenaca, i duboka želja za preporodom Hrvatske u Kristu.Kroz tišinu moga đačkog života jedva je doprlo do mene ime velikoga biskupa krčkog dr. Antuna Mahnića i imena tolikih, koji su se borili da poslijeratna Hrvatska bude katolička, Božja Hrvatska.
I zato sam s udivljenjem promatrala sve, što se na mariborskom sletu vidjelo.
Sve je to na nas, a napose na mene, djelovalo snažno. Sve je to u nama budilo uvijek spremne mladenačke snage za rad, za borbu, za osvajanje, za katoličko osvajanje, za borbu oko ostvarenja Kristovih načela u Hrvatskoj. Kako me se duboko dojmilo đačko zborovanje u nekom velikom mariborskom slikokazu, pa razna staleška zborovanja, a napose zborovanje učenica, na kome sam se i ja u debati javila i progovorila jedva nekoliko rečenica uz neobično podrhtavanje glasa. Nisam pravo ni znala, što bih govorila, ali javila sam se tek toliko, da netko u ime moje škole govori.
No jače od likova sviju prelata, vođa, govornika, usjeklo mi se u dušu jedno blago, mirno lice mladoga čovjeka, koji je pred dvoranom, dupkom punom đaštva, držao predavanje o katoličkoj đačkom međunarodnoj zajednici. “Govorio sam žarom, koji mi je dala presveta Euharistija”, rekao je sam kasnije. Da, govorio je zapravo o sasvim običnom pitanju, ali s nekom neobičnom nutarnjom snagom, s nekom čudesnom dubinom. Njegove duboke, potpuno katoličke misli, djelovale su snažno na cjelokupno đaštvo. Upravo njegove riječi dale su još potpuniji sadržaj svemu onome, što se u nama i oko nas zbivalo tih dana.
Nisam znala ni ime toga mladoga govornika, a još manje sam mogla naslućivati, da će on jednom biti veliki skretničar u katoličkom gibanju Hrvatske.
Tko je bio taj mladi čovjek? Tko je održao taj neobičan govor?
Naš dragi brat dr. Ivan Merz.
Marica Stanković, Mladost vedrine, Zagreb, 1944., str. 9.
Nakon tog susreta njezin se duhovni život produbljuje. Čita Merčeve članke.
Prvi Ivanovi članci počeli si izlaziti po našim katoličkim časopisima 1921. godine. I ja sam ih sa zanimanjem čitala. Bilo je u njima nešto novo.
M. Stanković, ”Merz – Božji čovjek svagdašnjice”, Život, 19/1938., br. 5, str. 284.
Nakon povratka sa studija iz Pariza, Merz od 1923. živi i radi u Zagrebu. Predaje njemački i francuski jezik u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
Prvi osobni susret zbio se ljeti 1923.godine. Marici je tada bilo 23, a Merzu 27 godina. Započet će razdoblje njihove intenzivne suradnje u organiziranom katoličkom radu s mladima i razdoblje bliskog prijateljstva koje će potrajati sve do Merčeve smrti 1928. što će ostaviti dubok i neizbrisiv trag na duhovni život i životno opredjeljenje Marice Stanković.
1926.godine u rujnu bilo je organizirano hodočašće hrvatskih orlica u Rim. Papa Pio 9.podijelio im je spomen-slike vezane za novi liturgijski blagdan Krista Kralja i potaknuo ih je da rade na širenju Kristova kraljevstva. Tijekom hodočašća Ivan Merz je pozvao Maricu i njezinu prijateljicu Viku Švigir u šetnju i posjet svjetovnom institutu ,,Družba sv.Pavla” i povjerio im je svoju viziju i namjeru da se osnuje slična svjetovna ustanova u Hrvatskoj s muškom i ženskom granom. Merz se oduševio za tu ideju vidjevši takve ustanove tijekom studija u inozemstvu.
Merz je odabrao i pripremao Maricu za osnutak ženske grane svjetovne ustanove jer je Marica od 1925.godine bila u vodstvu orlica, a već je 1927.bila izabrana njihovom predsjednicom. Merz je brižno pratio Maričin duhovni život i nastavljao ju je nadahnjivati i ohrabrivati za povjereni zadatak. Davao joj je duhovne savjete, pisao pisma sve s istim ciljem da Maricu oduševi i usmjeri prema tom pozivu.
Pa i inače, u običnom životu, svaki susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu; značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju. I koje onda čudo, da je Merz mogao svima u svojoj okolini davati duhovne savjete. Činio je to s mnogo autoriteta. S posebnim ganućem sjećam se velikih njegovih pisama, u kojima mi je crtao plan za dnevni red, izlagao u sitnice kako da obavljam dnevne pobožnosti, napose jutarnju meditaciju. U duši je ostalo trajno divljenje i zahvalnost čovjeku, koji me je naučio ljubiti Gospodina.
Marica Stanković, ”Merz – Božji čovjek svagdašnjice”, Život, 19/1938., br.5, str. 284-285.
Korespondencija između Ivana Merza i Marice Stanković sačuvana je samo djelomično. Osim nekoliko kratkih pozdrava i prigodnih čestitaka sačuvana su samo tri pisma Ivana Merza … Ta pisma spominje i djelomično citira u svojim zapisima (Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja), a dva su gotovo u cijelosti objavljena u o desetoj obljetnici Merčeve smrti u časopisu ,,Život” … Od pisama Marice Stanković Merzu nađeno je u Merčevoj ostavštini dvadeset pisama i jedna razglednica.
(Suradnici u ostvarenju kraljevstva Kristova, str. 52.)
Ali vjerujte da sam sve moje želje i nastojanja
i čitav život moje duše tijesno povezala uz Isusa
i da izvan toga ništa ne želim.
I to nije moja odluka od danas ili jučer,
nego sam je stvorila već jako davno još sa 15 godina.
Ne poričem, da nisam u njoj bila sad slabija, sad jača
ali konačno sva moja zastranjivanja, zablude i slabosti
iščeznu i nestaju pred neizrecivom
ljepotom bijele Hostije.
Priznajem, da još uvijek imam premalo asketskog duha,
premalo smisla za misterij križa,
ali je ipak moja jedina želja
da budem potpuno Božja i da budem gluha i slijepa
za svako stvoreno dobro.
Ne jedanput nego tisuću puta,
kadgod se sjetim, a osobito kad bi mi strasti htjele
da drugačije diktiraju, ponavljam riječi Kempenčeve:
“Neka bježe ljudi i stvorenja, ti mi samo govori,
Bože moj, jedina ljubavi moja”..
(iz pisma bl. I. Merzu, 15. 11. 1926.)
1927. Merz je predložio Marici da položi zavjet čistoće što je Marica ubrzo i učinila, na Veliki petak 15. travnja, bez ikakve dileme i unutarnje borbe u duši jer je još od svoje 15.godine osjećala Božji poziv.
Meni taj prijedlog nije bio ništa neobičan. Radi kućnih razmirica među roditeljima, nisam si nikada dočaravala obiteljski život. Uvijek sam željela u svome životu realizirati nešto lijepo, veliko, sasvim se predati jednoj ideji, žrtvovati se za nju, predati joj se sasvim. A koja bi to ideja mogla biti, kad je u meni od rane mladosti sve bilo usmjereno prema Bogu, prema evanđeoskoj nauci, prema Crkvi, prema vrhunaravnim vrednotama, prema izgradnji Hrvatske po srcu Božjem?
I pod utjecajem Merzovih ozbiljnih riječi, još više po njegovom primjeru, jer sam znala da se sasvim predao Bogu i mladenačkim dušama, učinila sam dosta brzo oza ovoga razgovora zavjet čistoće.
Kad sam o svome zavjetu govorila Merzu, zasjajilo se njegovo lice i tronuto je rekao: ,,Eto, kako me je brzo Gospodin uslišao. Učinio sam zavjet da ću se do smrti moliti za vas iza sv.Pričesti.”
(Povijest Ustanove, str.9)
,,Dragi naš Merz, naš uzor, naš učitelj, naš savjetnik, naša dika, naš svetac. Kako se s ganućem sjećam sviju tih stvari ove godine, o 25. godišnjici njegove smrti. U predvečerje jubileja pošla sam na njegov grob da sama s njim govorim. Suze su kapale na grobni kamen, kad sam se sjetila mojih mladenačkih dana i svega što imam zahvaliti njemu i njegovoj pomoći.”
(Povijest Ustanove, 9)
,,Ne! Jer da nije Merz utjecao na moj životni pravac, da nije bilo njegovih sugestija, čak njegovih malih ,,terora”, a još više, da nije bilo njegova svetačka lika i molitava, koje je taj suvremeni sveti mladić šaptao za me, bi li postojala Zajednica?
Ne, ja sama nikada ne bih nadošla na to. U mojoj duši ne bi se nikada zamisao Zajednice samoniklo javila. Trebala je jedna jača, jedna mnogo jača duša od moje. Jedna posve Bogu predana duša, savršena duša. Sveta duša. ”
(Povijest Ustanove, 8)
Ja sam rasla u blizini sveca. Mene je odgajao jedan svetac. I ??? Zar se to vidjelo na meni? Uhvatilo duboki korijen? Promijenilo me stubokom? Nanovo rodilo?
(Povijest Ustanove, 16)
Od mlađe generacije naše malo će tko znati da se Ivan Merz bavio osnutkom civilnoga reda za muški svijet. Vidio je on takve institucije u inozemstvu i oduševio se, napose nad Družbom sv. Pavla koja se u ono vrijeme zvala Opera Cardinal Ferrari. Okupio je on oko sebe i nekoliko mladića, učinio prvi nacrt pravila za Vitezove Presvetog Srca, kako ih je nazvao. Odabrao im je i duhovnika. Ali prerana njegova smrt omela je te njegove planove.
Pa kakva je tu veza s našom Ustanovom? Treba znati da je Merz želio nakon osnutka muškoga civilnog reda da se osnuje i ženski, a jedan i drugi da budu pomoćna ruka Crkvi i Katoličkoj akciji kod nas.
Treba znati i to da je upravo Ivan Merz djelovao na životnu orijentaciju vaše majke.
Još u prvim početnim koracima oko osnutka muškoga civilnog reda on ju je upoznao s tim životnim pravcem i oduševljavao je za nj. Zato ju je godine 1926. prigodom hodočašća u Rim poveo u kuću Opera Cardinal Ferrari, stalno je izvješćivao o radu toga instituta i ostalih u svijetu, samo da bi i ona prihvatila taj životni pravac i da bi preko nje došlo do osnutka takvoga reda na ženskoj strani.
U knjizi Božji čovjek Hrvatske odštampana su dva pisma Ivana Merza, koja je vašoj majci pisao malo pred smrt, a vrlo su karakteristična u tom pravcu.
… Evo, kako je Ivan Merz pripravljao teren za osnutak civilnog reda i na ženskoj strani.
… To su veze naše Ustanove s Ivanom Merzom. On nije osnivač Ustanove, kao što ni Charles de Foucould nije osnivač Male braće i sestara. Ali on je prvi posijao sjeme iz kojega će jednom niknuti naša Ustanova, kao što je u srcu Sahare niknulo sjeme Male braće i Malih sestara.
A nije ni to slučajno da su prvi potezi za osnutak Ustanove postavljeni o desetgodišnjici Ivanove smrti u Banja Luci, njegovu rodnom gradu.
I da se svaki važniji datum u našoj prošlosti veže uz njegovo ime. I da se svima, a napose novakinjama njegov lik stavlja kao uzor. I da ga naše Konstitucije spominju kao velikoga ljubitelja presvete Euharistije. I da se suradnice neprestano podsjećaju da studiraju njegov život i njegovo djelo; da ga nasljeduju u svom duhovnom životu; da čuvaju njegov kult i prenose ga na sljedeće generacije u Ustanovi; da mole za njegovu beatifikaciju.
U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. U temelje naše Ustanove ukopan je apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj. On koji je čeznuo za »vječnim grljenjem Oca, Sina i Duha Svetoga« počiva na Mirogoju pod sivim granitnim kamenom kao čuvar, zaštitnik i molitelj za djelo koje je zasnovao.
Kolika garancija za uspjeh! Koliki poticaj za ozbiljan rad! Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše! U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli! Naš dragi brat dr. Ivan Merz.
(Komentar pravila,III, Dr.Ivan Merz, 33-36)
Nakon Merčeve smrti Maričino životno opredjeljenje dalje dozrijeva i usmjeruje se s vremenom sve više potpunom posvećenju Bogu u služenju ljudima.
U gornjem izvadku iz Komentara pravila, 3.poglavlje o Ivanu Merzu, ,,pojavljuje se Merčev lik u svoj svetačkoj veličini. No tu nema više onog poniznog umanjivanja vlastite uloge. Ostaje jednostavna istina. Zato više nema govora o Merz kao osnivaču. Jedina povijesna usporedba, koja joj se u tom pogledu čini umjesnom, jest sa Charlesom de Foucaldom i zajednicama Male braće i sestara. Ona je u međuvremenu čak osobno upoznala i utemeljiteljicu Malih sestara, malu sestru Mageleine, kad je ova 50.-ih godina prolazila kroz Zagreb. Kao da Marica tek sada konačno do kraja prihvaća i svoju ulogu utemeljiteljice, a u zrelosti vlastitog svetačkog iskustva zna i očemu je tu zapravo riječ: vjernost milosti – sve je u tome!”
(Suradnici u ostvarenju kraljevstva Kristova, 126)
