,,Iz života moga ne mogu se izbrisati godine teške i bolne, kad je moje srce jako zeblo i kad mi se je ponekad nevidljivo činilo jako dalekim, stranim i nedohvatljivim.” (1955.)
Svoje zapise – tu “ispovijest jedne kršćanske duše”, kako ih je sama nazvala, Marica Stanković završila je 26. veljače 1955. Rukopis su sačuvale njezine suradnice. Taj je rukopis u suradnji sa Suradnicama Krista Kralja pripremio za prvo izdanje tiskom don Živko Kustić. Zapisi su pod naslovom Godine teške i bolne objavljeni 2000. godine u izdanju Glasa Koncila. U uvodu zapisa Marica se obraća svojoj supatnici Dubrovkinji Mariji i podsjeća je na svoje obećanje iz prvih mjeseci logora
“Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha.
Ne, nikada iz moga pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Zato, jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši. Upisala ga je u njoj ruka Učitelja iz Nazareta, i trag Njegove ruke još je uvijek tu.
Jest, opisat ću jednom život u našem logoru bez traga mržnje. Bit će to dokumenat vremena. Značajna stranica u novovjekom martirologiju Crkve. Najljepša stranica u borbi za svetu Hrvatsku.”
Ne! Neće u njima biti mnogo smjelih lijetova u visinu. Neće biti ponosnih tvrdnja. Neće biti pobjedonosnih klicaja. Bit će to ispovijest običnoga čovjeka. Dizanje i padanje jedne duše. Jecaji jednoga slabog srca. Ali ipak bez mržnje, bez prijetnje, bez želje za osvetom. Jer Učitelj nije zaboravljen, i trag se Njegove ruke nije izbrisao.
Slušaj, Marijo, slušaj! Ispovijest jedne kršćanske duše počinje! Moja ispovijest počinje!
U uvodnoj riječi kardinal Franjo Kuharić ističe: »ovo djelo, pisano poput dnevnika, osobito je svjedočanstvo
duhovne patnje Kristove vjernice koja je na svom tijelu i u svojoj duši proživljavala Isusov križni put od Getsemanija do Golgote. Potresnom iskrenošću ona govori i o izvanrednim prosvjetljenjima i duhovnim zanosima i doživljavanju duhovne praznine do ruba očajanja, do strahote besmisla, a uvijek u bezuvjetnoj odanosti svome poslanju. Više nego zapovijest vjerničkih stradanja ova će knjiga poslužiti proučavanju i promicanju kršćanske duhovnosti u teškim okolnostima kroz koje je morao proći Maričin naraštaj hrvatskih katoličkih laika u protukatoličkoj i protuhrvatskoj diktaturi.«
Završila sam, Marijo! Dalo bi se tu još mnogo toga reći, ali mislim, da sam glavno uhvatila….
Jesi li zadovoljna, Marijo?…..
Nisi! Znam da nisi!…. Previše lirizma, previše suza, previše osjećajnosti. Možda imaš pravo, draga Marijo, ali svaki čovjek proživljuje stvar na svoj način. Ja sam jezivost logoraškog života u Požegi proživljavala na ovaj način. Znam, Ti si nacionalistkinja. U svakoj od vas koje ste ostale na liniji, ima prkosa, ima nesavladivog ponosa, ima nešto stoičko, neslomivo, kameno.
Ja nisam takva! Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi.
Pa nije ostavio ni Tebe ni mene!
A neće ostaviti ni Hrvatske!
Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik, Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.
- veljače 1955.
– bista žene u čijim se njedrima u obliku rešetke, koja simbolizira zatvor, nalazi golubica -simbol čežnje za slobodom