LIK I DJELO MARICE STANKOVIĆ
Marica Stanković (1900.-1957.), hrvatska prosvjetna djelatnica i utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja (1938.), prvog svjetovnog instituta u Hrvatskoj koji je crkveno priznat 1953.
Uz dr. Ivana Merza bila je najsnažnija pokretačica katoličkih gibanja u Hrvatskoj (1920.-1957.). Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje “Pro Ecclesia et Pontifice”, kao prva žena u Hrvatskoj.
Kao hrvatski duhovni pisac M. Stanković se potvrdila osobito kao urednica lista Za vjeru i dom, od 1926. do 1945. Godine 1944. izišla joj je knjiga Mladost vedrine koja nas upućuje u njezino mnogostruko djelovanje u izgradnji hrvatske katoličke ženske mladeži. (B. Duda, Pogovor, Žene u evanđelju).
Ostavila je iza sebe tisuće objavljenih i neobjavljenih stranica duboke duhovnosti. (Kardinal Kuharić, Predgovor Godine teške i bolne).
Bl. kardinal Alojzije Stepinac
Među svim izrazima sućuti povodom smrti Marice Stanković, među svima kasnije izgovorenim i napisanim riječima o Marici i njezinu životu i djelu, sasvim osobito mjesto zauzima pismo sućuti zatočenog zagrebačkog nadbiskupa, dr. Alojzija kardinala Stepinca, upućeno Suradnicama Krista Kralja 17. listopada 1957. iz Krašića. Kardinal piše:
Ustanovi Suradnica Krista Kralja, Zagreb
Primio sam obavijest o smrti vaše drage majke, osnivateljice Suradnica Krista Kralja, sestre Marice Stanković. No prije nego je došla pismena osmrtnica, odmah drugi dan iza smrti došao je amo u okolicu dr. Cvetan, kanonik, i tako sam, saznavši za smrt drage pokojnice, mogao drugi dan, 10. listopada odslužiti Requiem za pokoj njezine plemenite duše, aplicirajući joj povlasticu altaris privilegati, da joj milosrdni Gospodin dade što prije ugledati rajsku slavu. Moje iskreno saučešće cijeloj Ustanovi radi ovoga gubitka! Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: ‘Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.’ Što više, i ako nije prolila krvi za Krista kao možda Agneza, Cecilija, Barbara, Febronija i tolike druge, nema ni najmanje sumnje da je bila spremna i na to, ako bi to Isus bio zatražio, što je dokazala svojom patnjom u tamnici ni kriva ni dužna, osim što je ljubila Isusa i radila na slavu imena Gospodnjega. I tako je cijelim svojim životom ostavila najljepšu baštinu svojoj Ustanovi: primjer kršćanskoga života, života do potpunog iscrpljenja za Boga i slavu Božju. I sad vam dozivlje svima sa apostolom: ‘Budite sljedbenice moje, kao i ja Kristova!’ Dao Bog da se ta želja vaše pokojne majke ispuni na svakoj pojedinoj članici! I kad dođe dan sveopćeg uskrsnuća, da se sve nađete uz nju s desne strane božanskoga Suca, i čujete zajedno s njom one tako utješne riječi: ‘Dođite blagoslovljeni Oca mojega!’…“
Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu cijeloj Ustanovi
Alojzije kard. Stepinac
nadbiskup zagrebački
Krašić, 17.X.1957.
Neobičnom snagom svjedoče ove riječi mučenika, sada već i blaženoga Alojzija Stepinca o životu i patnji Marice Stanković. Kao da je već svrstava među službenike Božje!
o. Ivan Kozelj
Poznavati nekoga iz najveće blizine i govoriti o tom dobro poznatom životu kao o ,,divnoj kršćanskoj epopeji”, poput o. Kozelja nad otvorenim grobom Marice Stanković na ispraćaju 11. listopada 1957. – veliko je svjedočanstvo. Iz usta poznatog našeg isusovca, omiljenog zagrebačkog propovjednika i ispovjednika, koji je kao duhovni vođa pratio Maričino životno i kršćansko sazrijevanje kroz punih trideset godina, a kao duhovnik križarica, pa zatim i suradnica Krista Kralja, izbliza pratio i njezino javno djelovanje – te riječi dobivaju posebnu težinu i svjedočku snagu.
(iz predgovora Lik i poruka sestre Marice)
P. Kozelj sažeo je njezin život ovim riječima:
“S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti… Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća… Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!”
Više:
Na-grobu-sestre-Marice-o.Ivan-Kozelj-11.10.1957.
Sestra Marica je, po mom sudu i kako sam je ja doživio, bila jedna bogata, lijepo zaokružena, neobično uravnotežena djevojačka – ljudska narav, bez svake namještenosti, jednostavna, priprosta i prirodna, bez svake ukočenosti, iskrivljenosti, osakaćenosti; na njoj nije bilo ništa traženog, namještenog, afektiranog, usiljenog, sve pravo i autentično ljudsko; toliko neposredno i spontano da se moglo pričiniti i da je odveć ljudsko; njezino držanje, njezin nastup, kad vas je gledala, kad je s vama razgovarala, debatirala; kad se radovala uspjehu, žalostila radi neuspjeha; kad se s vama veselila ili s vama plakala; kad je radila, odmarala se, jela, zabavljala se, itd. … sve je to bilo tako ljudsko. Doista, nju pobožnost i askeza nije iznakazila i deformirala; ništa joj nije oduzela od prirodne nepatvorenosti i svježine; ništa ju nije kočila i sapinjala u njezinoj prirodnoj spontanosti i temperamentnosti; njezina religioznost ne samo da je nije otuđila njoj samoj nego po njoj je nekako pronašla samu sebe i potpuno razvila svoj individualni ljudski lik.
Dr. Milivoj Mostovac
član vodstva Orlovskog i Križarskog bratstva
Hrvatska Jean d'Arc
Vrlo zanimljiv opis Marice Stanković, utemeljen baš na njezinu organizacijskom djelovanju, pružaju i sjećanja dr. Milivoja Mostovca, tada jednoga od mladih orlovskih i križarskih zauzetih djelatnika:
,,Profesoricu Stanković upoznao sam u Zagrebu negdje 1926. godine, te sam je često sretao bilo u Hrvatskom orlovskom savezu te u prostorijama Velikoga križarskoga bratstva, bilo na brojnim priredbama. Sestra Marica bila je srednje visine, najvećma nasmijana, pa bi prolazeći kraj svojih članica svakoj znala dobaciti ovu ili onu primjedbu. Tako bi se odmah oko nje stvarao neki krug zajedništva. Izvan sumnje, naša je profesorica Marica bila vodstveni tip žene, sposobna da shvati duh vremena, da okupi i vodi ne desetke već tisuće mladih djevojaka, pripadnica raznih staleža i živućih u raznim pokrajinama. I dok smo mi u muškim organizacijama imali skladni ‘trio’: dr. Ivu Protulipca – sjajnog organizatora, dr. Avelina Čepulića – intelektualnog borca te dr. Ivu Merza – duhovnog predvodnika, činilo se da je Marica predstavljala neku živuću sintezu njihovih osebina. Štoviše, ona je za nas bila djelomično Katarina Zrinska, Jeanne d’Arc te Katarina Sienska. Znala je oduševiti mnoštvo, izgrađivati vodstvene ekipe te razgovarati s narodnim i crkvenim vođama. U presudnim časovima pokazivala je zamjernu smjelost, koja nije bila drugo nego vanjski izraz njenoga umovanja i uvjerenja. Činjenica da je svoje slobodno vrijeme posvetila organizaciji te da su njene upute bile popraćene vlastitom životnom praksom privlačila je k njoj djevojačke duše. Njezina misao je logički tekla, obučena u ruho srca, dok joj je glas mijenjao ton prema broju slušatelja. U društvenoj sredini voljela je rasprave te suradnju sviju. Tako je mogla shvatiti mlade i prilagoditi način djelovanja njihovoj psihologiji.”
Dr. Milivoj MOSTOVAC, Hrvatska Jeanne d’Arc: prof. Marica Stanković, rukopis u Arhivu M. Stanković. Citirano prema: Suradnici u ostvarivanju kraljevstva Kristova – Ivan Merz i Marica Stanković, Zagreb, 2003., str.51-52.
1942. godine križarice su svečano proslavile 15-godišnjicu predsjedništva Marice Stanković. Na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa, dr. Alojzija Stepinca, ona je tada za svoj “plodonosan i požrtvovan rad među katoličkom mladosti u hrvatskom narodu” odlikovana i visokim crkvenim priznanjem, papinskim odlikovanjem Pro Ecclesia et Pontifice. Odlikovanje joj je 13. rujna1942., na svečanoj proslavi Križarskog dana i otvaranja Merčeve godine u Franjevačkoj dvorani u Zagrebu, predao nadbiskup Stepinac. Čestitajući zahvalio joj je pritom “na dugogodišnjem radu u križarskoj organizaciji i istinskom kršćanskom životu”. Zahvaljujući sa svoje strane, Marica je istaknula “da joj je to odlikovanje sa najvišeg mjesta Crkve, od Svetog Oca, vrlo drago i da smatra, da ovo nije dano samo njoj, nego cijeloj križarskoj mladosti, a ona da je samo vanjska i vidljiva nositeljica toga odlikovanja. I s njom su odlikovane sve one, koje su od prvih početaka bile njezine najuže suradnice, do onih članica, koje su tek nedavno stupile u organizaciju.”
Kako je pak sama Marica iznutra gledala i shvaćala svoj organizacijski rad, na osobit način pokazuje njezin izričiti zahtjev da se, u već ranije spomenutom policijskom saslušanju 1947. godine, u zapisniku ne ispusti ova njezina izjava: “Možda mi se neće vjerovati, ali ja ću ipak navesti, da sav moj rad kroz 22 godine nije bio ništa drugo, nego želja da Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje zavlada svijetom. Ja sam bila sretna, ako sam mogla svaki dan nešto učiniti u tom pravcu, napose u dušama omladine.”
Stella Tamhina, Marica Stanković (1900-1957): životopis i bibliografija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.
Suradnice Krista Kralja - 1. svjetovni institut u Hrvatskoj
Dr.Ivan Merz je posebno djelovao na Maricu Stanković s ciljem da je oduševi za poseban laički apostolat koji je upoznao tijekom studija u inozemstvu. Godine 1926. tijekom orličkog hodočašća u Rim, Merz je poveo Maricu Stanković i njezinu prijateljicu Viku Švigir u razgledavanje katoličke laičke organizacije Družbe sv. Pavla i od tada ju je pokušavao oduševiti za osnutak ženskog civilnog reda u Hrvatskoj.
Godine 1938., u desetoj obljetnici od smrti dra Ivana Merza, nakon duhovnih vježbi koje su održane pod vodstvom isusovca Tomislava Poglajena u Banja Luci, Merčevu rodnom mjestu, Marica Stanković osnovala je Zajednicu suradnica Krista Kralja, koja će se razviti u prvi svjetovni institut u Hrvatskoj. Po povratku u Zagreb izvještava se o svemu nadbiskup Alojzije Stepinac koji je osnutak zajednice odobrio i popratio svojim blagoslovom. Za svoju zajednicu prilagodila je odmah nakon povratka iz logora Nacrt pravila iz 1943.g. novim zahtjevima Crkve te su ta Pravila na blagdan sv. Luke 1953. potvrđena i time je kanonski ustanovljena Svjetovna ustanova suradnica Krista Kralja, uz posebni blagoslov zatočenog kardinala Alojzija Stepinca.
U pismu Marici Stanković (12.7. 1953.) kardinal Stepinac između ostalog piše: “… moram reći da je osnutkom ustanove Suradnica Krista Kralja Božja providnost učinila opet jedan potez u cilju spasavanja besmrtnih duša kakav baš odgovara vremenima u kojima i koja još dolaze, potez koji je dokaz ljubavi Božje prema našem teško iskušanom narodu, kad je u pitanju njegovo najveće dobro, sveta vjera. Držim zbog toga da nema nikakva razloga oklijevati s odobrenjem ustanove Suradnica Krista Kralja, nakon što se Konstitucije pregledaju, pa sam u tom smislu i odaslao dopis svome zamjeniku da se to odobrenje što prije podijeli te se u svakom slučaju uzmognu zavjeti obaviti na blagdan Krista Kralja. Bitnih nekih promjena jedva da bi moglo biti, a da se ne dirne u samu svrhu Ustanove koja je tako divna i, kako rekoh, tako odgovara vremenima u kojima živimo. Osim toga, ta je Ustanova prošla kroz vatru iskušenja dugi niz godina, napose ovih zadnjih godina i tako opravdala pravo na povjerenje i blagoslov od strane crkvene vlasti. (…) Nije važan broj nego duh. (…) Nitko ne može predvidjeti što može da slijedi iz rada jedne jedine duhovno izgrađene članice ustanove Suradnica Krista Kralja. To će pokazati tek budućnost, a u punom svjetlu svakako vječnost. (..) Ja, dakle, zazivljem milost Božju na ustanovu Suradnica Krista Kralja i kao zalog tih milosti šaljem svoj nadpastirski blagoslov Vama, svima sadanjim članicama … Izričem od srca taj blagoslov i nad onima koje će doći iza svih vas i kada mene više ne bude na životu. Bit će mi utjeha i preko groba da se u ovim apokaliptičkim vremenima našlo junačkih duša među kćerima našega naroda koje su znale ostaviti i oca i majku, i braću i sestre, i obiteljski život, radi viših ideala da zalutale duše privedu natrag k Bogu i učine ih zauvijek sretnima.”
Pisma kardinala Alojzija Stepinca čuvaju se u Arhivu Marice Stanković.
Maričine su pak suradnice morale ova i slična pisma doživjeti i kao osobiti poziv da nastave započeto djelo, da pojačanom revnošću omoguće daljnji rast zauzetog življenja za ostvarivanje Kristova kraljevstva. Jesu li u tomu uspjele? – Jedva da se na tako postavljeno pitanje može decidirano i definitivno odgovoriti u sadašnjem trenutku. Možda je zapravo sasvim dovoljno istaknuti činjenicu da je svjetovni institut Suradnica Krista Kralja ostao živim dijelom naše crkvene stvarnosti te je i danas po svojim članicama aktivno uključen u život naše Crkve.
Duhovnost Marice Stanković
U drugom razmatranju o. Kozelj navodi u pet točaka “kako je sestra Marica bila sva vrhunaravna, kako u njezinom životu dolazi do izražaja čovjek kršćanin”:
1. Ona je sva vrhunaravna, jer joj je u životu i teženju i djelovanju vrlo izrazito Bog vrhovna vrednota, zapravo jedina prava vrednota. Bog sve u svemu, On jedini – to je prva njezina velika misao kojom je prožeta, koja njome ravna u životu.
- Druga velika misao je Krist Kralj i Njegovo kraljevstvo.
- Sestra Marica sve više i sve radije gleda Isusa Krista kao Raspetoga Kralja, u misteriju njegova križa, trpljenja i umiranja. Možda u najranijim godinama ta crta nije toliko izrazita, ali kasnije sve više i izrazitije, a s god. 1945. sa svim onim što je ona donosila, a pogotovo onda kad se u nju počela uvlačiti bolest i kad je sve više mislila na smrt, ta misao da je Krist raspeti Kralj, da je On s križa zavladao svijetom, sve više je zaokuplja.
- Misao na Krista Kralja u njegovom mističnom tijelu, Crkvi. Oduvijek je ona bila nošena ljubavlju prema Crkvi.
- Vrlo snažna je misao i uvjerenje o osobnom pozivu, o posebnoj zadaći, koja je upravo njoj od Providnosti povjerena.
Jer je bila uvjerena u to osobno poslanje, ona je nosila u sebi slutnju i predviđanje da njezin pothvat – kakogod naizvana bio skroman – za sudbinu Crkve kod nas ima uistinu veliko značenje i da će ga budućnost spominjati. Zaključno o. Kozelj još napominje: “Naravno i vrhunaravno nisu u njoj dvije odijeljene zone, naprotiv one se međusobno prožimlju i sačinjavaju jedan jedinstveni život.
Poruke iz zatvora
Poruke iz zatvora
Iz zatvora 1951.g.
1951. godine
Moja će božićna čestitka stići prekasno, ali zato će ova k Novoj godini doći u pravo vrijeme. Počnite je u ime Isusovo i neka vas On u toj godini neprestano prati.
Sjećate li se naših rasprava, koja je božanska osoba najbliža čovječjoj duši! Da li je Otac na nebesima, Sin njegov jedinorođeni ili Duh Ljubavi? Doista, u raznim životnim razdobljima, u raznim potrebama života, duša blizinu Presvetoga Trojstva različito proživljuje.
Ali ovdje, u ovom domu tuge i boli, vašoj je majčici najbliži Isus Krist. Njegov lik, njegov nauk, njegovo životno djelo, a nadasve njegov prijateljski, intimno prijateljski stav prema duši koja ga traži.
I doista, tko bi se uvijek usudio gledati u sjajno Očevo lice? Ali u lice Isusovo mogu bez straha gledati uvijek, jer to je lice čovjeka. Tko se može uvijek penjati u visove Duha Svetoga? Ali k Isusu može svatko, jer On je sin ove zemlje.
S čovjekom se može povjerljivo razgovarati. Sin zemlje razumije sve terete čovječjih slabosti. On pozna i zanose i padove, i jakosti i slabosti, i klicaje i jecaje, i veliku vjeru i veliku sumnju, i goruću ljubav i klonulost srca.
Sve, sve On razumije. O njegovu se ruku vješa vaša majčica, u njegovu pogledu traži jakost, na njegovu Srcu mir.
Tome velikom Prijatelju, Gospodinu Isusu Kristu, u Novoj godini, u produženoj Svetoj godini, povjeravam svoje malo stado. Držite se čvrsto uz njega, prihvatite njegovu dobru ruku, izaberite si njega za intimnog prijatelja svojih duša i ja ću biti sretna. A za mene molite, mnogo molite da svoga Prijatelja znadem slijediti u boli, u muci, u krvavom znoju, jer to je tek vrhunac prijateljstva s njim.
U povodu 64. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković u petak 8. listopada u Župi Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu euharistijsko slavlje predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua
